O kaluđeru i ferariju

27.03.15. Totalno necitak tekst

27.03.2015. petak, 17:25.

Nepomično sjedim u kancelariji, već sat vremena. Pustio sam I., sekretaricu, nesto ranije kuci, barem danas. To je zbog toga što je zasluzila, a ja sam jedan plemenit i nadasve pažljiv guzicar... Ili možda trenutno nemam volje da glumim zainteresovanost dok mi prica... svoje price. Jebes zasluge. Mislim, I. uglavnom nije dosadna mom umu, a nije ni oku (pogotovo), ali danas mi se bas ne da... Radni dan je protekao mirno, bez suvise sranja, bez finansijskog zongliranja na ivici provalije, kako to često zna biti. Po usvojenom planu i programu, sada bih trebao gurnuti stik u racunar i baviti se privatnim (seminarskim) radom. Napisao sam 7 jebenih stranica, traži se još 8. Smislenih osam. Nije puno, valjda.

Ipak, ovo nije dan za razmisljanje o bankarstvu. Obojen je... sjetom i slatko-gorkim sjecanjima, što djeluje prilično destruktivno po koncentraciju. Đorđe Balašević je kriv. Jutros me je iz etera zaskocilo pateticno sranje : „nedostaje mi nasa ljubav“, cim sam krocio u firmu. Radio program. „Radio ne radio, svira ti radio... „ L. mi je pricala na jednoj drugarskoj kafi, nekoliko mjeseci po nasem raskidu, kako se, u međuvremenu, isplakala na koncertu panonskog govnara u Sarajevu, kad je raju pocastio ovom pjesmicom... Jutros mi se pjesma uvukla u podsvijest, nikako da je isceprkam. Kao nekakava trojanska kobila. Krava... Kucka. Vjestica.

Padala je kisa po gradu maloprije, pokupila prasinu. Nebo djeluje sasvim pristojno, svega nekoliko sivih oblaka patrolira nad Sarajevom. Sunce je tu, ali nešto je hladnijeg drzanja nego sto bih zelio da bude. Nije lose, sve u svemu... A odgovorno tvrdim, bez pretjerivanja, da imam kancelariju sa jednim od najboljih pogleda na život u Sarajevu ! Pogled na život u centru grada, pticja perspektiva. Ispod mene teče beskrajna rijeka automobila ulicom nekad voljenog Maršala Tita, parkom trčkaraju čopori djecurlije sa rancima na ledjima, bezlicni poslovni ljudi gmizu trgom ispred BBI centra. Prolete povremeno i poneki tramvaj ili zgodna djevojka (tramvaji su ovdje češća pojava, ipak)... Svi oni udaljeni par metara vazdusne linije od mog radoznalog nosa.

 Da sam onaj klinac od prije 25 i kusur godina, sad bih mogao kupiti veliko pakovanje kurtona, napuniti ih lijepo vodom i bacati kroz prozor na slucajne prolaznike. To bi bilo aktivno učešće u životu grada, o da... Danas, kao muskarac u najboljim godinama, rijetko punim i bacam kurtone.

Mada, super je i sjedenje za računarom, u drustvu komplikovane sive muzike (po mom izboru : Tool), i kuckanje besmislenog  teksta o mom sivom životu. Ili sivog teksta o mom besmislenom životu... Naravno, to možeš raditi samo ukoliko prethodno naučiš ignorisati zlokobno cutanje brda neobrađene dokumentacije na stolu, pred tobom, kao i konstantno zujanje roja brojeva iznad glave... Taj sam. Dobro znam ignorisati.

Kao i juče, prekjuce i tokom cijele ove i prethodne godine, jutros sam se probudio oko 6:30... Disciplinovan sam vojnik, svaki novi dan mi počinje u isto vrijeme. Nebitno da li sam noc proveo u dubokom snu ili kosmarima, da li sam dijelio krevet sa pokojom damom ili mojom kovrdžavom crnom stidnom dlakom... Da li sam popio koje pivo vise, čitao knjige ili gledao NBA/tenis do zore - na suvo... nebitno, svakog jutra ustajem u 6.30 i desetak minuta kasnije sjedam za računar, potpuno razmrdan, naoružan šoljom vrele crne kafe. Sport. Sport... Sport. Novi dan, novi rezultati. Pročitam sve jebene sportske vijesti na svim jebenim sportskim portalima na srpskom jeziku... Popijem kafu, vrelu i crnu. Sazvacem i progutam nekakvo pecivo. Pretresem ormare u potrazi za cistom, ispeglanom kosuljom. Nadju se... Uvijek se nadju, stara je stara... nikad ne omane. Snabdijeva me cistim ispeglanim kosuljama u dovoljnim kolicinama.

U pola 8 sam u autu, vozim se na posao. Sam... Tokom polucasovne (pre)brze vožnje uključim „autopilota“, utonem u sjediste auta i prebirem misli... Brz i odsutan... Nikako mi nije jasno kako je moguce da dosad nisam, makar tu i tamo, ponekad, pregazio pokoju rasijanu trudnicu u prolazu ili npr. staricu na zebri kod zelene pijace, sa cekerom u ruci. To je cudo... Moj dobri stari drugar gore me fakat pazi. To je moj jaran, racunam na njega.

Zakupio sam parking mjesto udaljeno nekih 15-tak minuta srednje brzog hoda od moje kancelarije.  To mi je veoma vazno. Jutarnja šetnja cesto bude najbolji dio mog dana. Uz Irminu suknjicu... Ako je kratka. I uska. Uska i kratka... Od 08:30 do 17:00 zvanicno traje moja dnevna kazna. Ali to je laz, naravno. Kapitalisticka navlakusa... Radim duze. Makar se to sastojalo samo iz posmatranja zivota u centru grada iz pticje perspektive... Radim znatno duze.

Pritisak je ozbiljan jer je ozbiljan i posao. Upravljanje novcem. Administracijom i kadrovima... Nesto o cemu sam oduvijek mastao... Jebes Indijanu Džonsa, Vinetua i ekipu. Oduvijek sam mastao o zivotu na vrhu bezlicne poslovne zgrade u centru grada, suptilnom povlacenju struna moci, cisto da bih obezbijedio funkcionisanje sistema unutar kompanije koja me je kupila, pocev od nabavke toalet papira za sluzbene kenjaonice, pa cak do izrade finansijskih izvjestaja. To je nevidjeno uzbudljivo.

Oko pola sedam izgmižem van, zguzvan, potrosen i odbacen. Poput krtice zmirnem na posljednje zrake zalazeceg sunca i ponovim radnje identicne jutarnjim,  s tim što se krecem u rikverc...

„Imao sam dan protkan uzbudjenjima - kazem sebi par sati kasnije – nije cudo sto sam ovako gadno umoran“, dok oblacim tamno plavu pidžamu sa crnim tufnicama i krotko liježem u krevet, blejeci u superuzbudljivi tv program... Ili dok pijano balavim po sanku paba. Kleberim se sa drugim muzjacima, gledam utakmice... Ili se druzim sa pohlepnim klinkama na zadnjem sjedistu vozila u steku, tamo na brdu iznad mog gradica... Ili sa jednom nesretno udatom damom.

Nekad kockam. Nekad ne... Cesce da. Citam knjige, ukoliko me posao nije suvise izmrcvario. U nocima mracnim kao gavranova krila cak znam izvuci i pokoje sjecanje iz skoro zaboravljenog, uvijek zakljucanog sanduka sa emocijama, sakrivenog u tami ispod mog kreveta, zatim pazljivo otpuhati prasinu sa njega i razmisljati sa sjetom... Sta je sve moglo biti, a nije. Niti hoće... „Jebi se, L.!!!“ obicno bude konacni, epohalni zakljucak, dok isto ono besmisleno sjecanje vracam nazad u prokleti sanduk, zakljucavam ga i nogom guram u zaborav, dole u tamu ispod mog kreveta.

Pada mi povremeno i droga na pamet, ako cemo iskreno. To je vec zabranjena zona... Pred spavanje mi se mislima vrzmaju i posebne destinacije za posjetiti, koje jos uvijek ljubomorno cuvam za pravo drustvo/zenu. Kuba, prije nego sto postane ono sto je vec odavno trebala biti (ako pitas Amere). Ili cudesna juzna Amerika. Ledeno lijepa Moskva... Atina, Carigrad, (Stari) Egipat... Indija, kao zemlja cuda, prozeta duhovnoscu i samospoznajom.

Vjerovatno se ovdje negdje, bas u ovih 1.062 rijeci mog dosadnog teksta, kriju i one „sitne, male životne radosti“...  Ali mi nesto, jebiga, uporno promicu. Umor. Dekoncentracija. Nedostatak inteligencije i(li) ruzicastih cvikera. Kako god...