Kemin rodjendan
03.03.2015. godine, drugu Kemi rodjendan...
Sapnuo mi skajp, kad sam se jutros logovao na isti, po sluzbenoj duznosti. Moram imati jebeni skajp nalog i tako biti (besplatno) dostupan, barem tokom radnog dana po srednjeevropskom vremenu, bezbrojnim kolegama i kolegicama u vise od 50 zemalja svijeta – tj. ljudima sa kojim vjerovatno nemam ama bas nista zajednicko, osim sto svi trenutno rmbacimo za prokletog multinacionalnog giganta zvanog... cenzura... I tako, za armiju ljudi svih boja, vjera, nacionalnosti, gabarita, uzrasta i interesovanja, od kojih sa vecinom nikad necu razmijeniti ni jednu jedinu uctivu frazu – redovno me docekuju informacije o datumu njihovog rodjenja (ukoliko im rodjendani padaju na radne dane), cim se logujem na skajp... E, ja sam jedan od izuzetaka iz tog prokletog besmislenog mnostva ljudi – rodjen sam na vazda neradni dan u zemljama EU i SAD-u, Kanadi, Australiji, Juznoj Americi, Okeaniji i vecem broju ostrva u Pacifiku. To je sjajna okolnost, oslobođen sam potrebe da se jednom godisnje uctivo zahvaljujem pojedinim dragim kolegama kojima ne bi bilo mrsko da sarnu ruzicastu recenicu ili dvije... Kao sto i meni ne bude mrsko da sarnem recenicu ili dvije pozitive nekolicini simpaticnijih likova. Bojim se da drug Kemo ne spada u tu druzinu.
Međutim, bliske prijatelje nisam importovao u skajp kontakte. Suvise su zivi za tako nesto... Nisam bas toliko moderan tip... Nemam ni fejsbuk nalog, ukinuo sam ga prije mnogo godina, nakon sto mi se gospodja Kova, ranije pomenuta komsinica sa drugog sprata, pocela zavjerenicki smjeskati kad me sretne u haustoru, te „duhovito“ komentarisati slike na kojima sam tagovan u prilicno kompromitujucim pozama – stanjima tijela i duha... Trenutno cak razmisljam o mogucnosti da je to bila malo prenagljena odluka, ipak. Nije ni ta gospodja Kova bas potpuno za odbaciti, barem u periodima kad nejebica i samoca sklope svoje ledene prste oko mog vrata i, iz dana u dan, stiscu ga sve cvrsce, sinhronizovano. Uigran tandem, kao braca Brajan.... Toliko stisnu da mi se vec cini da ce prepuci poput neke stare grancice, ukoliko se Nesto ne desi u medjuvremenu. Timski rad protiv solo igraca. Nije fer.
Dakle, ni fejsbuk ni skajp ne doprinose mojoj sposobnosti ispunjavanja drustvenih obaveza prema ljudima koji mi nesto znace u zivotu. Jebiga, nisam bas dobar sa datumima. Ne pamtim rodjendane... Osim onih koje bi najradije zaboravio (svog i... jos jednog). Sestra je izuzetak jer ona mi ne dozvoljava da joj zaboravim rodjendan... Ako izuzmem par recenica uctivog sranja na skajp nalozima, u toku 2014. godine samo sam dvaput nekome urucio cestitku povodom rodjendana... Jebeni asocijalni kreten. Samozivi konj, sto bi nekad cesto govorila jedna od one dvije osobe kojih se sjetim (19.11.).
Olaksavajuca okolnost je cinjenica da mi je generacija vec duboko zabrazdila... u ofsajd. Realno govoreci, ja sam vec odavno usao u godine kojih se dame stide. Sreca je da nisam ni stidljiva, ni dama... Ipak, redovni jutarnji susreti sa tipom u ogledalu mi znaju nabaciti kiseo osmijeh na facu. Oduvijek govorim/pisem za sebe kako izgledam okej. Međutim, sad vec moram ubaciti maleni dodatak, razraditi uobicajenu frazu : izgledam okej za covjeka svojih godina.
Prvi udarac od strane nemilosrdnog zuba vremena, u vidu precizno plasiranog desnog krosea u pleksus, davno je prosao : kad te klinac u dvoristu ispred zgrade upita : „ciko, znate li koliko je sati?“
Udarac broj dva, desni krose u glavu, sa manjim naporima sam efikasno amortizovao. Cak mi je i simpatican – pramen sijedih dlaka na mojoj ludoj glavi. Pojavio se niotkuda. Odjednom, nepozvan... Vazda mozes zmiriti na dvije ili tri nekom greskom pobijeljele. Jebiga, desi se i najboljim tako nesto... Mada, u posljednje vrijeme mogu pronaci vec suvise incidenata da bih ih smatrao izolovanim slucajem. Ipak, jos uvijek nisam ni Fabricio Ravaneli ni Džordž Kluni. (hm, ova negacija cak zvuci negativno).
Međutim, udarac broj tri, snazan aperkat u bradu, me je ozbiljno uzdrmao i bacio u konopce : Cinjenica da me redovno i nadasve prirodno, u konverzaciji, persiraju npr. studentkinje koje bih uredno i bez imalo stida - kresnuo... Ne govorimo ovdje sada o nekim super studentkinjama, streberkama ili nesto, o finoj i dobro vaspitanoj „djeci“. Govorimo o namazanim, zajebanim curama... kojim sam jednostavno mator.
A udarac broj cetiri mi se desio sinoc... Gledao sam sa ledja jednu zanimljivu djevojku i mozgao o nekim divnim, inspirativnim stvarima, dok u jednom momentu nije okrenula glavu u mom pravcu...
- Jebote, znam joj starog ! Znam joj starog, isli smo skupa na neke utakmice... – sinulo mi je odjednom, a zatim se zamracilo.
Kombinacija lijevi pa desni krose... Poljubio sam patos. Nema dalje. Neko je ugasio svjetlo.
Dakle, kad saberemo dva i dva, dobijemo matorog, osijedjelog, asocijalnog cudaka, koji u zivotu nema pametnijeg posla za raditi, nego zatrpavati virtualne cucavce tekstovima bez kvaliteta i sumnjivog sadrzaja... Sto bi mi povremeno rekli, moji starci, sestra, uza i dalja rodbina, prijatelji i drugovi, radne kolege iz firme ili oni spakovani u skajp nalog – krajnje ti je vrijeme da se ozenis, sine.
I onda se vracam na razmisljanje o neophodnosti uvodjenja ozbiljnih promjena u moj zivot. Pitam se, a cini mi se da nikad nisam bio blizi tome – da li sam konacno dovoljno mator/zreo/stabilan/sposoban da napravim toliki jebeni iskorak ?! Da uzmem male oglase i pronadjem kontakt podatke agencije za bracno posredovanje. Platim im odredjeni, prikladni, vjerovatno javnim cjenovnikom definisani honorar, i pribavim sebi zenu.
Zenu, komada jedan. Zenu koja kuva, ima tijelo dovoljno zanimljivo da mi drzi moral i paznju, te da nije suvise moderna, samosvjesna i emancipovana, inteligentna i zajebana.... poput neke koju pamtim.
Navodno na sjeveru Albanije postoje takve zene. Postoje neke stare vlaske legende o njima...
Ali to je vec nova tema za blog.
