Forsiranje pisanja
Forsiranje pisanja
Dan : 02.03.2015. godine, ponedjeljak;
Ovaj unos nije spontan. Ne osjecam bas zelju da opusteno sjednem za racunar, pustim da se neka srednje teska stvar razlije kroz zvucnike po sobi u kojoj boravim i neutralise uznemirujuce zvuke grada u kojem zivim, ostavljajuci me totalno izolovanog i slobodnog da se igram mislima... Ne cini se ni da će taj vjecnoprisutni haoticni roj misli u mom umu, kroz igru, lagano pocinjati poprimati obrise necega konzistentnog, makar privremeno, dok carolija traje, a besiljno kliktanje kursora po prozorima desktopa me navesti na – word. Ne cini se... To mi se vec dugo vremena ne desava. E, zato cu ovaj unos da isforsiram. Forsiram unos, forsiram slaganje misli... Forsiram pisanje. Forsiram pivo. Drugo od podneva... Forsiram. Mudraci Sivane spominju 21 dan redovnog disciplinovanog djelovanja u svrhu sticanja navike. Kad Mudraci Sivane sebe mogu silovati na djelovanje koji im ne prija - cak 3 sedmice neprestano, mogu i ja sebe natjerati na ovo danasnje kuckanje. Mozda sljedeci put bude islo lakse.
Ponedjeljak je, ali neradni... Ponedjeljak je dan koji obicno podrazumijeva pocetak nove radne sedmice, a ja u svom poslu ne uzivam. Ne radim ono sto volim, kao i obicno. Ipak, nije ni toliko lose jer ne kopam kanale u nekoj vukojebini, ne pusim kite sredovjecnoj gospodi na mracnim parkinzima, ne nosim pusku i(li) uniformu ili parole... Ne tuku me po glavi, ne tucem ni ja – ljude, zivotinje i snicle; ne upravljam pretovarenim sleperom na plus 70 na auto putu u sred nicega, niti ove radne nedjelje u trecoj smjeni zavrcem sarafe na masinskim elementima koji jednolicno nadolaze na pokretnoj fabrickoj traci... Uopste nije tako lose, ali ja ipak svoj posao ne volim. Zbog toga mi je ovakav neradni ponedjeljak divan poklon, atraktivan skoro kao Sharon Stone iz moje mladosti, gola i raspolozena za sve sto mi padne na pamet... Steta sto nemam ideju i drustvo da ga lijepo provedem. Ovako ce se neradni ponedjeljak samo lijeno utopiti u sivilo prosjeka, kao i vecina drugih potrosenih dana mog zivota... Zapravo, danas osjecam toliko odsustvo kreacije, da bi i Sharon Stone iz svojih najboljih dana vjerovatno ostala neiskoristena pored mene. A mozda i ne bi...
Zasto ponovo pokusavam pisati ? Zato sto sam oduvijek volio pisati, a tokom posljednjih nekoliko godina sam sebi gotovo sasvim uskratio tu aktivnost. Zato sto vec neko vrijeme osjecam kako sam totalno zaribao u sivom blatu rutine, svakodnevice, i dani mi uzalud prolaze – a pisanje je odlican nacin da sebe natjeram na svrsishodno razmisljanje, definisanje ciljeva koje bih zelio ostvariti u dogledno vrijeme, razradu rokova i strategija. Osjecam nezadovoljstvo svojim zivotom, (iz kojeg se, valjda, radja potreba za jebenim promjenama), ali nemam volje i vremena da sa sobom malo konkretnije porazgovaram na tu temu... Ruku na srce, nemam trenutno nijednog drugog kompetentnog sagovornika, spremnog da me saslusa. Zgodnog kompetentnog sagovornika pored sebe... Imam prijatelje, naravno. Drugove. Pricamo o sportu, najvise o kosarci. O kladionici i kladjenju. O zenama i seksu. O seksu i zenama, o sportu i kladionici. Razgovaramo i o kosarci... Pomalo i o poslu, o kolegicama na poslu, o seksu, zenama i sportu... Drugovi valjda tome sluze. Mozes se osloniti na neke od njih, ako vec znas kako se to radi. Mozda bi se neki od njih mogli osloniti i na mene.
I tako, pošto u realnom zivotu ne postoje dobrovoljci koji bi zeljeli/mogli istrpiti njegov istovar vece kolicine emocija negativnog naboja, među kojim preovladava nezadovoljstvo sobom i sopstvenim zivotom, doticni sjebani tip je bukvalno primoran zapoceti javni razgovor sa sobom – u formi prepiske... U protivnom bi vjerovatno eksplodirao od progutanog bijesa i napravio nekakvo sranje. Prije ili kasnije.
„Jao, on je bio bas tih i fino vaspitan. Ni po cemu ne bih mogla pretpostaviti da ce bas danas, poslije rucka, skociti kroz prozor 18. sprata nebodera!!!... – izjavila bi vidno potresena komsinica Kova sa drugog sprata, pred kamerama brojnih TV ekipa, neposredno po zbivanju nemilog događaja.
Blogovanje i pisanje dnevnika je, valjda, drustveno prihvatljiv nacin pricanja sa samim sobom u modernom dobu. Ako hodas ulicom i vodis vidan razgovor sa glasovima u svojoj glavi – ozbiljan si kandidad za Jagomir, Lazu Lazarevica i slicne ustanove, koje ti, pored smjestaja i stalne paznje, nude i redovne obroke sarenih pilula... Ali, ako to obavljas na nacin da upalis komp, pokrenes internet pretrazivac, pronadjes blog stranicu, pa je pocnes zatrpavati svojim literarnim „dostignucima“ u kojim obrađujes manje ili vise intimne sadržaje sopstvenog zivota, e onda si... Sta si onda ?!
