08.03.
Skoro pa zimska noc, ljeta gospodnjeg 2015. godine; na danasnji dan prije mnogo godina, drugarica Klara Cetkin izasla na ulicu u drustvo gomile mladih, kratko ošišanih žena, te pravila frku iz cisto komunistickih pobuda. Nesto kasnije - kapitalisti pronasli nacin da okrenu vodu na svoju vodenicu. Sjajna nedjelja za prodaju, ova osmomartovska... Potrosnja stanovnistva nabildana do maksimuma. Jebes svrhu.
.Jebiga, kad nemas nikakvu upotrebljivu zenu pored sebe, onda mozes problematici 08.03. pristupati sa cisto pseudofilosofskog aspekta... Nemam trenutno zenu u svom zivotu, osim moje stare i sestre. Stara je za poklon dobila telefon, prije nekoliko dana. Sestra zivi u srpskoj Atini i dobila je telefonskim putem saglasnost da kupi sebi haljinu. Finansiracu kupovinu, nije problem. To, srecom, nije problem... Rece mi sestra da je za pripadnice zenskog pola danas popust 10 % na sve proizvode u BIG-u. Bravo BIG, bravo kapitalizam, bravo potrosnja. Iskazujmo ljubav trosenjem novca.
A odavno su vec proslost slatki periodi kada sam se lomatao, razbijao glavu i derao cipele, po pravilu - par dana prije danasnjeg „praznika, u nastojanju da kupim adekvatan poklon zeni koju volim, cisto da bi mogla parirati kolegicama na poslu. Ona je dijelila moja ideoloska ubjeđenja, valjda, ali je i dalje bila zena i to nisam smio smetnuti sa uma.
Nismo zajedno vec nekoliko godina i nikako da se naviknem. Nikad u zivotu nisam pravio pretjeranu frku oko djevojaka i emocija, smatrao sam da je ljubav prilicno nabudzena prica... Dok mi se nije desila. Morao sam se veoma potruditi da je ubijem... Ubio sam tad vjerovatno i jedini kvalitetan dio sebe.
Poslije ljubavi svog zivota imao sam jos nekoliko avantura i dvije skoro pa veze. Za cetiri godine vjecnosti i nije bas neki uspjeh... Sve poklone za te prolaznice u mom svijetu – kupovala je moja sekretarica. Ja joj stavim na raspolaganje određenu sumu novca (ne narocito veliku, nisam narocito bogat tip). Preferencije doticnih dama pretpostavlja iz oskudnih informacija koje joj isporucim povremeno, za vrijeme radnog vremena... Zene su domisljate. Uglavnom. Pokloni su bili okej. Valjda.
Nego, nije mi namjera da kritikujem Osmi mart veceras. To nikako... Imam zelju da pisem nesto potpuno drugacije. Jako ozbiljno, bez mojih preseravanja i zajebancija, na koje mi se pisanje obicno svodi. U cinizmu i ruganju (samom sebi), izgubi mi se sva iskrenost. A time ovo pisanje gubi svaki trag smisla – ukoliko ga je ikada posjedovalo.
Napisao sam vec da sam ekonomista, po profesiji. Da sam u mladosti zelio biti potpuno drugaciji muskarac od mog oca, koji je, za razliku od mene – takodje ekonomista. Tip se bavio bankarstvom, dok sam ja, od deset godina svoje karijere : sedam proveo u banci, a vec trecu trosim kao finansijski direktor BiH ogranka jednog odvratnog multinacionalnog giganta, koji je svoje ruzne, ljepljive pipke pruzio i na Balkan i kroz njih siše... pohlepno siše. Novac... Sve to sto radim, radim za relativno malu platu jer te strendžeri u BiH nece platiti ni priblizno onoliko koliko ce te platiti na Zapadu. Jebiga, nisu ludi, provalili su fazon... Doprle su i do njih price o armiji nezaposlenih, koje apaticno/letargicno teturaruju oronulim BiH gradovima. U magnovenju, na izborima uvijek zaokruzuju iste ljude – za promjenu.
Ma, nije toliko ni bitan podatak kolika mi je plata... Nazalost. Ucili su nas nekad davno na faksu da je stednja funkcija (raspolozivog) dohotka. Ukoliko dohodak raste, onda raste i stednja. Međutim, ja sam provalio da, barem u mom slucaju, štednja nije funkcija dohotka nego --- karaktera. A moj karakter je golo govno, pa samim vazda ulazim supljih dzepova u posljednju sedmicu mjeseca. Tragikomicno zvuci podatak da tip koji profesionalno upravlja novcem jedne korporacije – nije u stanju da upravlja svojim sopstvenim... U prevodu – ja sam covjek koji gazi svoja zivotna ubjedjenja, radeci za multinacionalnu kompaniju koju prezire – i to za male pare... A zatim te iste male pare – straci na gluposti, ne dozvoljavajuci sebi ni promil sanse da se oslobodi... kapitalisticke slobode.
Da se ne lazemo, u liberalnom kapitalizmu majka svih sloboda je : finansijska sloboda. Od nje sve pocinje... Rijetki su ljudi koji imaju muda da napuste zonu komfora i zive svoj zivot onako kako zele. Ja sebe poznajem dovoljno dobro da bih znao : nikad ne bih mogao napustiti zonu komfora. Suvise sam se navikao na udobnost, moc i ugled u drustvu. Na platu kojom mogu priustiti određene... stvari.
Ipak, kada bih uspio ograniciti svoju glupost, bio bih u stanju odvojiti određenu sumu novca, na kraju svakog mjeseca. Nakon izvjesnog perioda, ta suma bi mi pruzila sansu da zivim slobodnije sopstveni zivot... Za takav vrhunski poduhvat, sve sto je potrebno je : jebena disciplina uma.
Neka to bude prvi od ozbiljnjih ciljeva u ostatku mog zivota. Disciplinovati potrosnju. Disciplinovati potrosnju...
Rece mi prof. kod kojeg sam uzeo temu za magistarski da je vrlo sklon ulascima u ofsajd (sto je u njegovom slucaju alkohol i kafane)... Njegova supruga je faktor koji mu s vremena na vrijeme spusti roletnu, iskontrolise ga da totalno ne odluta u pizdu materinu. Ja nemam takav vid rucne kocnice, kako sam to vec utvrdio u uvodnom razmatranju. Ali, imam sopstveni um, koji je prilicno snazna alatka, ako ga koristim na pravi nacin.
Zasto zelim ustediti određenu sumu novca ? Hocu da dam otkaz, a da ne moram razmisljati o tome kako da napunim frizider... Praznjenje istog mi odlicno fercera.
Zašto dati otkaz ? Da bih pokusati pribliziti svoj zivot svojim zeljama. Ne zelim cijeli radni vijek provesti radeci za drugog, i to jos posao koji mrzim. Ne zelim se ujutro buditi zlovoljan i buljiti sa mrznjom u tipa u ogledalu... Kontam da to fakat nije poenta. Nisam se rodio zbog toga... Jos uvijek nisam nacisto zbog cega moja malenkost zagađuje sjebani mali planet u ovoj inkarnaciji, ali mogao bih bar, u međuvremenu, dok ne rijesim zagonetku, obezbijediti sebi finansijsku slobodu.
Registrovali sam nedavno sopstvenu firmu, stari i ja. On je u penziji, pa da ima cime da se zanima. A ja, opet, imam određene ideje u vezi sa biznisom, ali nemam dovoljno energije da se bavim poslom poslije posla. To je jednostavno nemoguce. Zelio bih se pomalo baviti i sportom, nesto i kresnuti sa vremena na vrijeme... Zapravo, htio bih imati svoju porodicu. Cak. Citati i putovati planetom... Tako nesto. Mozda i pisati, tu i tamo. Imam dvije nedovrsene knjige o zajebanim periodima zivota.
Neophodan mi je vazdusni jastuk u vidu dovoljno keša za prvih godinu dana samostalnog zivota... To sam sebi zacrtao kao glavni cilj u 2015. godini.
Pripremiti teren za privatni biznis u sopstvenoj reziji u 2016. godini... Magarac bio ako ne uspijem.
Magarac bio ako ne uspijem. Cilj broj jedan. Rok za ostvarenje istog : 9 mjeseci... kao trudnoca.
Sretan 8. mart svim zenama koje su do kraja procitale ovaj tekst (fakat niste normalne ! To cak nece uraditi ni pisac ovih redova)... Ne dozvolite da vas kapitalisti preveslaju. Neka vas vasi muzjaci obraduju necim sto ne iziskuje novcana sredstva.
Hm, ovo zvuci...
