Vozovi
Petak, 3. april godine 2015. Vozovi
Dan kada se osjecam pravo lose. Odavno se nisam osjecao ovoliko sjebano... Mozda nekih pet godina, recimo. Pamtim taj novembar 2010. godine. Nikad ga ne bih mogao zaboraviti. Posljednju sedmicu tog mjeseca... Od utorka do cetvrtka sam lezao u klinickom centru, na intenzivnoj njezi. Prethodno sam cak i reanimiran. Uspjesno, rekao bih danas, ipak. (pretpostavljam da ovaj tekst nije postuhumno objavljen)
Bolnicki taksi – invalidska kolica, sa debelom namrgodjenom sredovjecnom sestrom u ulozi sofera, dovezao me je do izlaznih vrata zgrade u poodmaklom stadiju raspadanja, koju mi – „gradjani“, ovdje, nadomak grada, nazivamo klinickim centrom. Prethodno sam morao potpisati dokument u kojem povrđujem da je suluda ideja izlaska iz bolnice – iskljucivo moja, te da dezurno odgovorno osoblje klinike nema nista sa tim... Da, bas sam ispoljio tvrdoglavu odlucnost u izjavi, napisanoj na komadu papira... Kakav raskorak između stava u mojoj bolesnog glavi u odnosu na npr. noge, koje su mi klecale dok sam ustajao iz kolica i izlazio u nenormalno toplo novembarsko jutro.
A pojma zapravo nisam imao gdje idem, samo nisam mogao podnijeti lezanje u bolnici i povremene poglede osoblja kojim su me sjekli poput maceva... Bilo mi je potpuno svejedno na koju cu stranu, desno ili lijevo. Gore ili dole... Osjecao sam da nigdje nista nisam imao. Sve je jebeno propalo... sve sam unistio.
Nekoliko stotina koraka kasnije, koji su mi se cinili duzim od vjecnosti, napipao sam karticu mobilnog telefona u dzepu farmerica. Pojma nemam kako sam uspio navarati neku klinku da mi ustupi svoj mobilni aparat na pola minuta... Fino neko dijete. Prigradsko, neiskvareno. Jedva mogu zamisliti kako sam izgledao u njenim ocima, dok sam mucao nesuvisle lazi o saobracajnoj nesreci koju sam navodno dozivio... Mislim, fakat sam bio pregazen, ali nije se radilo o nekakvom autu. Zgazila me ovisnost... Ruke su mi se tresle dok sam trpao karticu u mobilni. Sinula mi je ideja da nazovem J. (nisam mu znao broj napamet, naravno), jednog od rijetkih drugova koji su mi preostali tada. Znao sam da me nece iznevjeriti... doci ce po mene autom i nagovoriti svoju suprugu da me prime na nekoliko dana u kucu, dok se malo ne organizujem i tako to. Po obavljenom razgovoru primijetih da mi je stigla poruka. SMS me je cekao... Od L.
„Cula sam da si lose pravo. Nemoj dozvoliti da ti se nesto dogodi jer to ne bi mogla prezivjeti. Let the sanshine be with you.“
Hej, L. mi je poslala blesavu poruku sa gramatickom greskom ! Grijala me je kasnije, dugo, dok sam u izolaciji sakupljao krhotine svog zivota i pokusavao ih lijepiti... Samo tom prilikom sam vidio doticni sms, na par trenutaka, posto je nekako ostao u telefonu klinke, nakon sto sam izvadio karticu i vratio joj uređaj, uz najbolji pokusaj osmijeha koji sam mogao izvesti... Urezala mi se u um, nepovratno. L. je vec bila ljubav mog zivota, mada toga tad mozda nisam bio svjestan. Vratila se kuci par sedmica ranije i mislila je na mene... A jos nekoliko sedmica ranije – visila je na ulici. (cenzura)
J. se dovezao nakon sat vremena, otprilike. Cekao sam ga sjedeci na klupi u parku. Krenuo je u Podhrastove kod izvjesnog doktora, pa me usput pokupio... Sjecam se mirisa svjezih lepinja koji se autom sirio sa zadnjeg sjedista i nevjerovatne gladi koju sam najednom osjetio dok sam cekao da J. zavrsi svoje poslove. Pojma nisam imao kada sam posljednji put nesto pojeo.
„ A idiote !!! Jedes lepinje koje sam M. kupio !!!! Bice gladan kad se vrati iz skole ! – J. se proderao na mene, po povratku od doktora, drzeci se za glavu. (M. je njegov sedmogodisnji djecak)
- Ajde ba J., sta pravis frku od par lepinja ! – veselo sam mu odbrusio, prozdiruci posljednje zalogaje – kupi ih ponovo...
Bas lucidno rjesenje, nema sta. Da, J. bi ih zaista ponovo i kupio, da je imao bar pola marke kod sebe... Međutim, bio je kokuz, totalni. Zapravo, nas dvojica zajedno u tom trenutku nismo imali jebenih pola marke za dvije lepinje ! Narkomani.
Odavno ga nisam vidio, vise nije dio mog zivota( kao i L)... Ne zivi vise ni u istoj kuci. Cuo sam neke neprovjerene glasine da je pokojni. Nadam se da su to lazi, ali imam neki los predosjecaj u vezi sa njim, totalno. Prosto mi je nevjerovatno da mi se nikad ne javlja, da se nismo sreli negdje u gradu.
Da, taj novembar 2010., decembar i narednih nekoliko mjeseci su bili jako teski za mene. Odjednom sam se probudio iz gadnog kosmara i shvatio koliko je, u medjuvremenu, proslo vozova. Moji prijatelji, generacija, picili su naprijed, bez krivudanja. Zdrava konkurencija petorice mladica koji su obecavali... Svi smo imali dobro prolazno vrijeme, znatno iznad sivila prosjeka. Bez obzira na sve uzase koje ovisnost donosi, uspjevalo mi je, uglavnom, da budem lider... Ili barem drzim korak sa liderima. Jos sam imao i vjetar u ledja – kao guzonjin sin... I to covjeka koji nije direktor na osnovu partijske pripadnosti (kako je to sad moderno), nego na osnovu strucnih i ljudskih kvaliteta kojim raspolaze.
I onda najednom shvatis da si izgubio posao i ugled, da od imovine i obaveza imas samo – obaveze ( i to one najgore – finansijske)... Da ti niko ziv ne vjeruje i da vise ne posjedujes dovoljno samopouzdanja ni da npr. samostalno odes do trafike i kupis sebi novine. Recimo – sportski zurnal... To su bas dobre novine.
Ipak, imao sam sve vrijeme ovog svijeta tada. Radilo je za mene, ono, i cijeli Univerzum. Dobar je osjecaj. E da, imao sam tada i ljubav, u ogromnim kolicinama... Imao sam jebenu ljubav, cinik koji nikad nije vjerovao u pateticna sranja.
Cemu je vrijeme, tome je i vakat. Sto bi nas narod mudro rekao.
E danas, pet godina kasnije, ponovo mi se vratio onaj zajebani osjecaj o propustenim vozovima. Bar nocas, 03.04.2015 godine... Osjecaj da prokleti vozovi opet nisu cekali na mene. Evo me tu, potpuno sam sam u stanu, gledam debilne filmove i citam knjige (iskljucivo S i Epsku fantastiku, nista drugo ne podnosim, narocito ljubavne price). Sam i besmislen, otudjen od svega, vjerovatno najvise od sebe samog...
Radim kao konj, trosim kao konj. Posao ne volim, stvari prezirem. Pijem da podnesem besmisao svakodnevice... Gledam utakmice da zavaram um... Ne osjecam nista prema zenama koje mi se dese, sa vremena na vrijeme, tu i tamo, za trenutni bijeg od samoce i sjecanja. Dani prolaze pored mene, a nemam za sta da se uhvatim i da gradim.
Isti oni prijatelji iz generacije, zdrava konkurencija i tako to – iskoristili su ovaj dan da se igraju sa klincima u parku... ili su pokupili svoje porodice i otisli na vikend, na neko lijepo i suncano mjesto.
Treba mi iskorak, valjda. Stagniram. Ponovo... Zivot je okej. Zivot je fer, obicno mi daje ono sto zelim. Promjena mora doci iznutra. Znam pricu, valjda. Ali..
Kako ?! Sta zelim ?! Znam li sta zelim ?!
27.03.15. Totalno necitak tekst
27.03.2015. petak, 17:25.
Nepomično sjedim u kancelariji, već sat vremena. Pustio sam I., sekretaricu, nesto ranije kuci, barem danas. To je zbog toga što je zasluzila, a ja sam jedan plemenit i nadasve pažljiv guzicar... Ili možda trenutno nemam volje da glumim zainteresovanost dok mi prica... svoje price. Jebes zasluge. Mislim, I. uglavnom nije dosadna mom umu, a nije ni oku (pogotovo), ali danas mi se bas ne da... Radni dan je protekao mirno, bez suvise sranja, bez finansijskog zongliranja na ivici provalije, kako to često zna biti. Po usvojenom planu i programu, sada bih trebao gurnuti stik u racunar i baviti se privatnim (seminarskim) radom. Napisao sam 7 jebenih stranica, traži se još 8. Smislenih osam. Nije puno, valjda.
Ipak, ovo nije dan za razmisljanje o bankarstvu. Obojen je... sjetom i slatko-gorkim sjecanjima, što djeluje prilično destruktivno po koncentraciju. Đorđe Balašević je kriv. Jutros me je iz etera zaskocilo pateticno sranje : „nedostaje mi nasa ljubav“, cim sam krocio u firmu. Radio program. „Radio ne radio, svira ti radio... „ L. mi je pricala na jednoj drugarskoj kafi, nekoliko mjeseci po nasem raskidu, kako se, u međuvremenu, isplakala na koncertu panonskog govnara u Sarajevu, kad je raju pocastio ovom pjesmicom... Jutros mi se pjesma uvukla u podsvijest, nikako da je isceprkam. Kao nekakava trojanska kobila. Krava... Kucka. Vjestica.
Padala je kisa po gradu maloprije, pokupila prasinu. Nebo djeluje sasvim pristojno, svega nekoliko sivih oblaka patrolira nad Sarajevom. Sunce je tu, ali nešto je hladnijeg drzanja nego sto bih zelio da bude. Nije lose, sve u svemu... A odgovorno tvrdim, bez pretjerivanja, da imam kancelariju sa jednim od najboljih pogleda na život u Sarajevu ! Pogled na život u centru grada, pticja perspektiva. Ispod mene teče beskrajna rijeka automobila ulicom nekad voljenog Maršala Tita, parkom trčkaraju čopori djecurlije sa rancima na ledjima, bezlicni poslovni ljudi gmizu trgom ispred BBI centra. Prolete povremeno i poneki tramvaj ili zgodna djevojka (tramvaji su ovdje češća pojava, ipak)... Svi oni udaljeni par metara vazdusne linije od mog radoznalog nosa.
Da sam onaj klinac od prije 25 i kusur godina, sad bih mogao kupiti veliko pakovanje kurtona, napuniti ih lijepo vodom i bacati kroz prozor na slucajne prolaznike. To bi bilo aktivno učešće u životu grada, o da... Danas, kao muskarac u najboljim godinama, rijetko punim i bacam kurtone.
Mada, super je i sjedenje za računarom, u drustvu komplikovane sive muzike (po mom izboru : Tool), i kuckanje besmislenog teksta o mom sivom životu. Ili sivog teksta o mom besmislenom životu... Naravno, to možeš raditi samo ukoliko prethodno naučiš ignorisati zlokobno cutanje brda neobrađene dokumentacije na stolu, pred tobom, kao i konstantno zujanje roja brojeva iznad glave... Taj sam. Dobro znam ignorisati.
Kao i juče, prekjuce i tokom cijele ove i prethodne godine, jutros sam se probudio oko 6:30... Disciplinovan sam vojnik, svaki novi dan mi počinje u isto vrijeme. Nebitno da li sam noc proveo u dubokom snu ili kosmarima, da li sam dijelio krevet sa pokojom damom ili mojom kovrdžavom crnom stidnom dlakom... Da li sam popio koje pivo vise, čitao knjige ili gledao NBA/tenis do zore - na suvo... nebitno, svakog jutra ustajem u 6.30 i desetak minuta kasnije sjedam za računar, potpuno razmrdan, naoružan šoljom vrele crne kafe. Sport. Sport... Sport. Novi dan, novi rezultati. Pročitam sve jebene sportske vijesti na svim jebenim sportskim portalima na srpskom jeziku... Popijem kafu, vrelu i crnu. Sazvacem i progutam nekakvo pecivo. Pretresem ormare u potrazi za cistom, ispeglanom kosuljom. Nadju se... Uvijek se nadju, stara je stara... nikad ne omane. Snabdijeva me cistim ispeglanim kosuljama u dovoljnim kolicinama.
U pola 8 sam u autu, vozim se na posao. Sam... Tokom polucasovne (pre)brze vožnje uključim „autopilota“, utonem u sjediste auta i prebirem misli... Brz i odsutan... Nikako mi nije jasno kako je moguce da dosad nisam, makar tu i tamo, ponekad, pregazio pokoju rasijanu trudnicu u prolazu ili npr. staricu na zebri kod zelene pijace, sa cekerom u ruci. To je cudo... Moj dobri stari drugar gore me fakat pazi. To je moj jaran, racunam na njega.
Zakupio sam parking mjesto udaljeno nekih 15-tak minuta srednje brzog hoda od moje kancelarije. To mi je veoma vazno. Jutarnja šetnja cesto bude najbolji dio mog dana. Uz Irminu suknjicu... Ako je kratka. I uska. Uska i kratka... Od 08:30 do 17:00 zvanicno traje moja dnevna kazna. Ali to je laz, naravno. Kapitalisticka navlakusa... Radim duze. Makar se to sastojalo samo iz posmatranja zivota u centru grada iz pticje perspektive... Radim znatno duze.
Pritisak je ozbiljan jer je ozbiljan i posao. Upravljanje novcem. Administracijom i kadrovima... Nesto o cemu sam oduvijek mastao... Jebes Indijanu Džonsa, Vinetua i ekipu. Oduvijek sam mastao o zivotu na vrhu bezlicne poslovne zgrade u centru grada, suptilnom povlacenju struna moci, cisto da bih obezbijedio funkcionisanje sistema unutar kompanije koja me je kupila, pocev od nabavke toalet papira za sluzbene kenjaonice, pa cak do izrade finansijskih izvjestaja. To je nevidjeno uzbudljivo.
Oko pola sedam izgmižem van, zguzvan, potrosen i odbacen. Poput krtice zmirnem na posljednje zrake zalazeceg sunca i ponovim radnje identicne jutarnjim, s tim što se krecem u rikverc...
„Imao sam dan protkan uzbudjenjima - kazem sebi par sati kasnije – nije cudo sto sam ovako gadno umoran“, dok oblacim tamno plavu pidžamu sa crnim tufnicama i krotko liježem u krevet, blejeci u superuzbudljivi tv program... Ili dok pijano balavim po sanku paba. Kleberim se sa drugim muzjacima, gledam utakmice... Ili se druzim sa pohlepnim klinkama na zadnjem sjedistu vozila u steku, tamo na brdu iznad mog gradica... Ili sa jednom nesretno udatom damom.
Nekad kockam. Nekad ne... Cesce da. Citam knjige, ukoliko me posao nije suvise izmrcvario. U nocima mracnim kao gavranova krila cak znam izvuci i pokoje sjecanje iz skoro zaboravljenog, uvijek zakljucanog sanduka sa emocijama, sakrivenog u tami ispod mog kreveta, zatim pazljivo otpuhati prasinu sa njega i razmisljati sa sjetom... Sta je sve moglo biti, a nije. Niti hoće... „Jebi se, L.!!!“ obicno bude konacni, epohalni zakljucak, dok isto ono besmisleno sjecanje vracam nazad u prokleti sanduk, zakljucavam ga i nogom guram u zaborav, dole u tamu ispod mog kreveta.
Pada mi povremeno i droga na pamet, ako cemo iskreno. To je vec zabranjena zona... Pred spavanje mi se mislima vrzmaju i posebne destinacije za posjetiti, koje jos uvijek ljubomorno cuvam za pravo drustvo/zenu. Kuba, prije nego sto postane ono sto je vec odavno trebala biti (ako pitas Amere). Ili cudesna juzna Amerika. Ledeno lijepa Moskva... Atina, Carigrad, (Stari) Egipat... Indija, kao zemlja cuda, prozeta duhovnoscu i samospoznajom.
Vjerovatno se ovdje negdje, bas u ovih 1.062 rijeci mog dosadnog teksta, kriju i one „sitne, male životne radosti“... Ali mi nesto, jebiga, uporno promicu. Umor. Dekoncentracija. Nedostatak inteligencije i(li) ruzicastih cvikera. Kako god...
Zadah proljeca... 22.03.2015.
Nedjelja, 22.03.2015. godine, vrlo ozbiljan prokleti proljetni dan.
Moja stara tvrdi da proljece nije proljece dok je Jahorina prekrivena snijegom debljine skoro metar... Preciznije receno : 80 cm snijeznog pokrivaca na stazama. To je ludilo, jebote ! Vecina nasih nafuranih turistickih radnika bi se krajem decembra hladno poturilo crncu sa osmijehom na licu – za trecinu tog danasnjeg prekrivaca (tacno za duzinu crnackog organa). Bi, garant bi... A sada snijeg vise nikome ne treba. Cak ni Jahorini. Ovih dana se skijaju samo domorodci, ljudi koji zaista vole skijanje. Njih desetak, uzivaju... Zimi nemaju dovoljno love za sezonsku. Ili skijaju bez uzivanja, po sluzbenoj duznosti. Casovi – skola skijanja za turiste. Ili im je mrsko da cekaju i cekaju... na svoj red za zicu.
Ipak, ovdje sve mirise na proljece, šta god pricala moja stara. To je prilicno neugodan osjecaj. Budi mi nemir... Nezadovoljstvo. Nemir koji me podsjeca na .... davno prosla vremena. Nikad se ne ponovila.
Sanjao sam nesto opako gadno prije nekoliko noci. Probudio sam se u 03:00 ujutro totalno sjeban. Nije mi padalo na pamet da ponovo sklopim oci, budan sam cekao zoru. Ok je to, s vremena na vrijeme... Ustao sam i hodao po sobi, gore dole, obuzet mislima... Vec odavno nisam razmisljao o takvim stvarima, ali suvise sam iskusan da bih san smatrao za slucajnost. Sanjao sam sebe u nekakvoj sjebanoj ruiniranoj prostoriji, prljavoj i bez namjestaja, lezim u uglu ispod prozora na ledenom podu... Razvaljen. Odjednom mi se ukazuje lice moje L., onakve kakva je izgledala prije 4-5 godina, silovito me grabi i cupa rukama u pokusaju da me pridigne... Tada sam se probudio. L. vec godinama ne izgleda onako kako je izgledala u mojim (zaljubljenim) ocima tada, niti je bilo kada u mojoj blizini.
Gledao sam nedavno nekakvu nakaradnu seriju o Serloku Holmsu. Jasno mi je da sam mjesto zbivanja maznuo iz te epizode, ali sta je sa zeljom potisnutom negdje u tamni prostor na granici svjesnog i nesvjesnog ? Zar sam toliko nezadovoljan sobom da pomisljam na dop ?!
Znam da ovo sto sada radim nije normalno i vjerovatno nije ni moguce, posmatrano na duze staze... Totalno ignorisanje moje proslosti. Negiranje... Mozda bih ipak trebao otici na sastanak kod NA ekipe, malo se rasteretiti. Godinama ni sa kim nisam pricao o ovome. Otkako smo se L. i ja razisli, a to jednostavno nije normalno.
Idemo ispocetka... Nedjelja, 22.03.15., jutro kada mi se javila B. iz Tuzle... Probila je jednomjesecni zid cutanja. Obostranog. Znao sam da ce ona mene prva kontaktirati jer ja sam sampion cutanja... B. je udata dama sa kojom sam u emotivno-seksualnoj vezi. Nemoralnoj. Kaze da sada ima novog ljubavnika, posto je ja zanemarujem, a muza ne treba ni komentarisati. Pokusao sam zvucati malo ljubomorno, onoliko koliko je to moguce biti nedjeljom ujutro prema nekome do koga ti nije stalo. Obecao sam joj da cu svratiti sljedeceg vikenda, kad krenem u NS. Zivi bili pa vidjeli, ali... Nesto mi govori da cu joj opet slagati.
A da pokusam jos jednom ispocetka ? Nedjelja, dana 22.03.2015. Cekam utakmicu u 19:00 u Podgorici, Buducnost – Partizan. Nadam se da ce im domacin oderati guzove i tako razvaljene ih poslati nama, na finalnu obradu... Zatim Novak razbija Federera. Kladite se na Novaka, zaradicete 65 % od uložene sume. Garantujem da dobija... Zatim onaj serijal na HRT-u, trostruka doza Igre prijestolja za najnavucenije manijake... Za prekucavanje, kljucanje... Onda spavanje i novi radni dan. Smrznem se na pomisao sta me sve dole ceka, pocev od sutra.
A danas sam vec bio u kancelariji. Odvezao se poslije dorucka, ostavio auto na skoro praznom parkingu (normalni ljudi imaju bolje ideje kako potrositi prvu stvarno toplu, proljetnu nedjelju). Pronasao portira i zamolio ga da mi otkljuca vrata... Tumarao sam pustim kancelarijama i pisao svoj seminarski rad. 5 stranica odrađeno. Jos samo 10 i gotovo... A planirao sam da ga sutra predam... Lazov. Zanimljivo je da se nakon pisanja nisam osjecao dobro. A trebao sam... Po planu i programu trebao sam biti zadovoljan sobom i ulozenim naporom.
Ako premotam film jos malo, sjeticu se nekakvog masturbiranja... Nakon razgovora sa B. Pristojnog dorucka i ispijanja kafe uz sportski zurnal. Nedjelja... prava proljetna.
Subotu sam proveo kod kuce. Petak je bio opako radni. Po povratku kuci osjetio sam preveliki umor da bih izasao... Vikend bez piva. Bez smijeha i bez utakmica u drustvu. Rekao bih i bez zena, ali to je vec izlizana prica.
Ko ono rece da trebamo uzivati u svakom trenutku zivota ? Zivjeti ga kao da je posljednji. Ko ono rece da moramo svakog jebenog dana raditi na sebi, nesto, bar nesto korisno ? Ko je ono spominjao moralni inventar, analizu misli i osjecanja u svrhu popravljanja nedostataka ? Ko je ono spominjao jebene planove za buducnost?
Nedjelja, dan 23.03.2015., osjecam kako mi vrijeme neumitno curi kroz prste, poput sitnog pijeska...
Nemam ideju. Motivaciju. Nemam Zelju... Nemam ni ispravan raspored misli, recenica, pojmova. Oprosticete mi.
13.03. Lupanje o zivotu
Petak 13.03.2015. godine. frisak petak trineasti je preda mnom, tek otvorena konzerva... 00:33.
Ne sjecam se kada sam posljednji put ovako kasno pisao. Uglavnom sam mlatio tastaturu rano ujutro, nakon što u nocnom ratu brojnih tonova u mojoj glavi pobjedu odnese Debeli Mol. Kada pretrpim neki zajeban poraz, pa zatim danima lizem rane u samoci svoje sobe, da brze zarastu... Tako nekako. Porazi su bili cesti, a znalo mi je nedostajati adekvatno rame za plakanje. Ni verbalni istovar pred prijateljima mi nije isao bas najbolje... Pricanje o licnim stvarima, javno pokazivanje emocija, gimnastika ( tipa : kolut naprijed i nazad, zvijezde i hodanje na rukama), zatim krecenje i razvijanje tijesta za pitu nisu bile moje omiljene sportske discipline. Ne, fakat nisu... Cini mi se da tipovi kojima interakcija natopljena emocijama sa drugim ljudima nije jaca strana, niti su obdareni kulinarskim ili tapetarskim vjestinama, cesto imaju potrebu da se istovaraju pred gospodinom Wordom ili, pak, vole da lupaju po masinama za lupanje... ovaj kucanje. Umjesto da pripremis sebi pasulj sa kobasicama i u hrani utopis tugu – ti upalis komp i obracunas se sa tastaturom. Pises sjebanu nerimovanu poeziju ala Carls Bukovski, umjesto da ukrasis stan roze tapetama sa bijelim cvjeticima (ili bijelim tapetama sa roze cvjeticima) i popravis svoj dan... Ceprkao sam malo po blogovima drugih blogera ovdje i iznenadio se kolicinom tuge i nezadovoljstva kojima su im stranice isarane. Iznenadih se i malom kolicinom komentara i međusobne komunikacije... Kao da smo u nekoj propaloj birtiji, ispunjenoj niskim drvenim stolovima, razbacanim svuda po uglovima, prekrivenim neizostavnim prasnjavim kockastim stolnjacima. Nigdje sanka kao zajednickog prostora, nigdje raje koja cuga i glasno prica. Samo nadrkani alkosi cutke drze svoje pozicije, obavezno sami za svojim stolom. Pricaju iskljucivo sa glasovima u svojoj glavi ili casicom vinjaka pred sobom.
E, simpatican mi je blog jednog mladica koji snazno lupa po tastaturi. Ima tesku ruku, gadan udarac. Spominje Danila Harmsa i slicne ludake, ispoljava autodestruktivne, suicidalne tendencije... Lici mi na mene, dok sam jos bio mlad... To je jebeni paradoks. Covjek koji je cijelog zivota imao problem da prihvati samog sebe, onakvog kakav jeste, sada zapravo simpatise likove u kojima pronalazi crte svoje (bolesne) licnosti.
Posto zivimo u 21. vijeku u kojem pederi slobodno paradiraju ulicama, a spominjao sam maloprije i nekakve roze tapete i tako to, moram odmah naglasiti – nisam homoseksualac. Dabogda mi zena rodila crnca ako lazem !
Ova noc nije losa. Nisam neraspolozen, a danasnji dan nije bio znatno bolji ili gori od čete prethodnih, vec utrosenih... Sve je to nekakva beskrajna kolona sitnih bezlicnih Japanaca, barem u ocima bljedolikog Evropljanina. Kao jaje jajetu lice jedni drugim... Dani. Disciplinovano marsiraju kroz tamu mog zivota, u kolonama pet po dva, besumno, ne ostavljajuci nikakav jasan trag za sobom. Jedino se gadno zaprepastim kad bacim pogled na kalendar. Ili na ogledalo...
Nije bas neka fora tako jalovo potrositi zivot, preseliti se na Bare ili neku slicnu lokaciju i ne ostaviti nista specijalno za sobom, osim nekoliko papira za ostavinsku raspravu. Jebes to. Jebes i nasljedno pravo i kapitalizam, onako uzgred receno.
Nakon obilja gluposti i problema sa kojima sam se rvao u zivotu, moj camac je uplovio u nekakav spor i dosadan ritam. Nije bas da uzivam, ali nije ni toliko lose. Dobro pamtim koliko lose zapravo moze biti, kako se lako mogu prevrnuti i utopiti... Provalio sam da mi noc super odgovara za razmisljanje, analizu, pravljenje onoga sto NA ili AA sektasi nazivaju - moralni inventar. Jos uvijek nisam nacisto zasto imam potebu da od obicne autoanalize pravim nekakve beskrajno dugacke, dosadne tekstove i da li je to dobro i na koji nacin. Ali eto... U prilici sam se time baviti prakticno svake noci, osim onih kada jebem, tj, imam sex sa nekom damom... Sjajno zaista, ukazuje mi se divna prilika za spisateljsku karijeru. Nejebica bi mogla dovesti do toga da postanem plodniji i od Carlsa Dikensa, barem u literarnom smislu. Imam dovoljno vremena da napisem tomove i tomove knjiga. Za materijal cu se vec snaci nekako.
Ok, serem, znam. Taj tip je napravio barem 15-toro djece a ja nisam jos nijedno. Tip je napisao omanju biblioteku, a ja nista ozbiljno. Hm... Steta sto su u Dikensovo vrijeme izdavaci placali autorima knjige po broju stranica. Da je bilo drugacije, mozda bi Dikens bio dobar za procitati. U usamljenoj mracnoj noci npr... A ni djeca mu nisu ostavila dublji trag u pijesku istorije. Zatrpao ih je. Sad su samo nebitni brojevi.
Sta je moralni inventar ? To je primijenjena ekonomija zivota. Sa godinama postadoh toliki ekonomista da svaku drustvenu aktivnost svodim na tu disciplinu. Moralni inventar u zivotu je ono sto u ekonomiji nazivamo analizom i monitoringom. Analiza sluzi da bi provalio u kakvom ti je stanju projekat ili preduzeće, tj. zivot... Monitoring da skontas kreces li se u smjeru ciljeva koje si definisao kao znacajne za uspjesno poslovanje-zivot... Mislim, izrazito je glupo da tip koji pedantno vodi racuna o cjelokupnom poslovanju preduzeća u kojem radi, za sitne pare, totalno zanemaruje sopstveni zivot i pusta da mu camac jebeno plovi bez kormilara... u nepoznato. Naivno je to, prilicno. A sta bi mi to trebalo biti vaznije od aktuelnog zivota ?!
Zato, brate, lijepo sjednes i dogovoris se sa sobom, da te ne bi nosila mutna voda. Prvo prikupis informacije o sebi, cisto da procijenis gdje si, jesi li posao ili tek dosao... Mozda se vrtis u mjestu ? Mozda se sve dublje ukopavas u zemlju ?! Tones li u zivo blato ? Ili, ipak, samo bezbrizno dubis na svojoj praznoj glavi... Hodas li to unazad ili si sebi svezao noge i sada pokusavas da trcis... u vreci? Juris za pogresnim tramvajima i zenama ? Trebas li se radovati „toboznjim“ uspjesima ? Sikiras li se bez potrebe ili je krajnje vrijeme da sebi prosviras glavu ?!... Meni se nikada nije bilo lako dogovoriti sa sobom. Tezak je to zadatak, djavolja rabota. U meni je oduvijek buktio rat, izmedju logicnog i racionalnog ekonomiste, tipa slicnog svom ocu. Uspjesnog japija (nekad , sad sam vec skoro sredovjecan. Ma, konj sam matori)...
..I budale. Ludaka koji jako udara po tastaturi u hladnim sobama okovanim samocom. Masta o spisateljskoj karijeri dok ga zohari bude iz sna... Za koju bi, naravno, prethodno morao sakupiti golemo zivotno iskustvo.... Popiti mnogo alkohola, drogirati se, jebati – manje zene, a mnogo vise samog sebe... Uvaliti se u probleme sa zakonom. Sa samim sobom. Porodicom i prijateljima. Bankama i kreditima. Bogom – Visom silom ?!
Za ljubitelje horoskopa – znak jarac, podznak ribe. Za rubitelje instant psihologije iz casopisa za zene – roba sa greskom. Neuravnotezen tip za izbjeganje... Za romantike – dr Dzekil i Mister Hajd.
E, nakon sto izvrsis proces analize postojeceg stanja/sranja, dolazi vrijeme za planove. Zivotne planove. Podijelis ih na nekoliko razlicitih oblasti tipa – emocije, duhovnost (ukoliko tome treba pridavati znacaj, a ja danas vjerujem da je beskrajno vazno), finansije, zdravlje... Zatim skujes planove pod okriljem noci.... da ostvaris iste. Angazujes resurse. Napises knjigu o tome i gurnes je sebi pred nos ( da ne zaboravis)... ili barem nacrtas poster i zalijepis ga na zid iznad kreveta...
Pa jos nadjes i zenu – kontrolora i angazujes je za obavljanje tog posla (odvedes je pred maticara i sklopite bracni ugovor). Monitoring zenama ide od ruke, prirodno... Okej. Obecao sam sebi – cim spomenem rijec zene vise od dva puta u tri pasusa – prekidam pisanje.
Prekid.
08.03.
Skoro pa zimska noc, ljeta gospodnjeg 2015. godine; na danasnji dan prije mnogo godina, drugarica Klara Cetkin izasla na ulicu u drustvo gomile mladih, kratko ošišanih žena, te pravila frku iz cisto komunistickih pobuda. Nesto kasnije - kapitalisti pronasli nacin da okrenu vodu na svoju vodenicu. Sjajna nedjelja za prodaju, ova osmomartovska... Potrosnja stanovnistva nabildana do maksimuma. Jebes svrhu.
.Jebiga, kad nemas nikakvu upotrebljivu zenu pored sebe, onda mozes problematici 08.03. pristupati sa cisto pseudofilosofskog aspekta... Nemam trenutno zenu u svom zivotu, osim moje stare i sestre. Stara je za poklon dobila telefon, prije nekoliko dana. Sestra zivi u srpskoj Atini i dobila je telefonskim putem saglasnost da kupi sebi haljinu. Finansiracu kupovinu, nije problem. To, srecom, nije problem... Rece mi sestra da je za pripadnice zenskog pola danas popust 10 % na sve proizvode u BIG-u. Bravo BIG, bravo kapitalizam, bravo potrosnja. Iskazujmo ljubav trosenjem novca.
A odavno su vec proslost slatki periodi kada sam se lomatao, razbijao glavu i derao cipele, po pravilu - par dana prije danasnjeg „praznika, u nastojanju da kupim adekvatan poklon zeni koju volim, cisto da bi mogla parirati kolegicama na poslu. Ona je dijelila moja ideoloska ubjeđenja, valjda, ali je i dalje bila zena i to nisam smio smetnuti sa uma.
Nismo zajedno vec nekoliko godina i nikako da se naviknem. Nikad u zivotu nisam pravio pretjeranu frku oko djevojaka i emocija, smatrao sam da je ljubav prilicno nabudzena prica... Dok mi se nije desila. Morao sam se veoma potruditi da je ubijem... Ubio sam tad vjerovatno i jedini kvalitetan dio sebe.
Poslije ljubavi svog zivota imao sam jos nekoliko avantura i dvije skoro pa veze. Za cetiri godine vjecnosti i nije bas neki uspjeh... Sve poklone za te prolaznice u mom svijetu – kupovala je moja sekretarica. Ja joj stavim na raspolaganje određenu sumu novca (ne narocito veliku, nisam narocito bogat tip). Preferencije doticnih dama pretpostavlja iz oskudnih informacija koje joj isporucim povremeno, za vrijeme radnog vremena... Zene su domisljate. Uglavnom. Pokloni su bili okej. Valjda.
Nego, nije mi namjera da kritikujem Osmi mart veceras. To nikako... Imam zelju da pisem nesto potpuno drugacije. Jako ozbiljno, bez mojih preseravanja i zajebancija, na koje mi se pisanje obicno svodi. U cinizmu i ruganju (samom sebi), izgubi mi se sva iskrenost. A time ovo pisanje gubi svaki trag smisla – ukoliko ga je ikada posjedovalo.
Napisao sam vec da sam ekonomista, po profesiji. Da sam u mladosti zelio biti potpuno drugaciji muskarac od mog oca, koji je, za razliku od mene – takodje ekonomista. Tip se bavio bankarstvom, dok sam ja, od deset godina svoje karijere : sedam proveo u banci, a vec trecu trosim kao finansijski direktor BiH ogranka jednog odvratnog multinacionalnog giganta, koji je svoje ruzne, ljepljive pipke pruzio i na Balkan i kroz njih siše... pohlepno siše. Novac... Sve to sto radim, radim za relativno malu platu jer te strendžeri u BiH nece platiti ni priblizno onoliko koliko ce te platiti na Zapadu. Jebiga, nisu ludi, provalili su fazon... Doprle su i do njih price o armiji nezaposlenih, koje apaticno/letargicno teturaruju oronulim BiH gradovima. U magnovenju, na izborima uvijek zaokruzuju iste ljude – za promjenu.
Ma, nije toliko ni bitan podatak kolika mi je plata... Nazalost. Ucili su nas nekad davno na faksu da je stednja funkcija (raspolozivog) dohotka. Ukoliko dohodak raste, onda raste i stednja. Međutim, ja sam provalio da, barem u mom slucaju, štednja nije funkcija dohotka nego --- karaktera. A moj karakter je golo govno, pa samim vazda ulazim supljih dzepova u posljednju sedmicu mjeseca. Tragikomicno zvuci podatak da tip koji profesionalno upravlja novcem jedne korporacije – nije u stanju da upravlja svojim sopstvenim... U prevodu – ja sam covjek koji gazi svoja zivotna ubjedjenja, radeci za multinacionalnu kompaniju koju prezire – i to za male pare... A zatim te iste male pare – straci na gluposti, ne dozvoljavajuci sebi ni promil sanse da se oslobodi... kapitalisticke slobode.
Da se ne lazemo, u liberalnom kapitalizmu majka svih sloboda je : finansijska sloboda. Od nje sve pocinje... Rijetki su ljudi koji imaju muda da napuste zonu komfora i zive svoj zivot onako kako zele. Ja sebe poznajem dovoljno dobro da bih znao : nikad ne bih mogao napustiti zonu komfora. Suvise sam se navikao na udobnost, moc i ugled u drustvu. Na platu kojom mogu priustiti određene... stvari.
Ipak, kada bih uspio ograniciti svoju glupost, bio bih u stanju odvojiti određenu sumu novca, na kraju svakog mjeseca. Nakon izvjesnog perioda, ta suma bi mi pruzila sansu da zivim slobodnije sopstveni zivot... Za takav vrhunski poduhvat, sve sto je potrebno je : jebena disciplina uma.
Neka to bude prvi od ozbiljnjih ciljeva u ostatku mog zivota. Disciplinovati potrosnju. Disciplinovati potrosnju...
Rece mi prof. kod kojeg sam uzeo temu za magistarski da je vrlo sklon ulascima u ofsajd (sto je u njegovom slucaju alkohol i kafane)... Njegova supruga je faktor koji mu s vremena na vrijeme spusti roletnu, iskontrolise ga da totalno ne odluta u pizdu materinu. Ja nemam takav vid rucne kocnice, kako sam to vec utvrdio u uvodnom razmatranju. Ali, imam sopstveni um, koji je prilicno snazna alatka, ako ga koristim na pravi nacin.
Zasto zelim ustediti određenu sumu novca ? Hocu da dam otkaz, a da ne moram razmisljati o tome kako da napunim frizider... Praznjenje istog mi odlicno fercera.
Zašto dati otkaz ? Da bih pokusati pribliziti svoj zivot svojim zeljama. Ne zelim cijeli radni vijek provesti radeci za drugog, i to jos posao koji mrzim. Ne zelim se ujutro buditi zlovoljan i buljiti sa mrznjom u tipa u ogledalu... Kontam da to fakat nije poenta. Nisam se rodio zbog toga... Jos uvijek nisam nacisto zbog cega moja malenkost zagađuje sjebani mali planet u ovoj inkarnaciji, ali mogao bih bar, u međuvremenu, dok ne rijesim zagonetku, obezbijediti sebi finansijsku slobodu.
Registrovali sam nedavno sopstvenu firmu, stari i ja. On je u penziji, pa da ima cime da se zanima. A ja, opet, imam određene ideje u vezi sa biznisom, ali nemam dovoljno energije da se bavim poslom poslije posla. To je jednostavno nemoguce. Zelio bih se pomalo baviti i sportom, nesto i kresnuti sa vremena na vrijeme... Zapravo, htio bih imati svoju porodicu. Cak. Citati i putovati planetom... Tako nesto. Mozda i pisati, tu i tamo. Imam dvije nedovrsene knjige o zajebanim periodima zivota.
Neophodan mi je vazdusni jastuk u vidu dovoljno keša za prvih godinu dana samostalnog zivota... To sam sebi zacrtao kao glavni cilj u 2015. godini.
Pripremiti teren za privatni biznis u sopstvenoj reziji u 2016. godini... Magarac bio ako ne uspijem.
Magarac bio ako ne uspijem. Cilj broj jedan. Rok za ostvarenje istog : 9 mjeseci... kao trudnoca.
Sretan 8. mart svim zenama koje su do kraja procitale ovaj tekst (fakat niste normalne ! To cak nece uraditi ni pisac ovih redova)... Ne dozvolite da vas kapitalisti preveslaju. Neka vas vasi muzjaci obraduju necim sto ne iziskuje novcana sredstva.
Hm, ovo zvuci...
05.03.
05.03.2015. novo ledeno doba
Neki mudri ljudi (duhovni, a ne nose prljave mantije i dugacke brade natopljene viskijem) kazu da oko ishoda bilo kog ljudskog djelovanja ne treba praviti preveliku frku. Ishod – rezultat djelovanja je izvan covjekove kontrole, pa je zesce glupo sikirati se oko necega sto nije u tvojoj nadleznosti. Za rezultate djelovanja nadležan je vrhovni baja, kako god da ga nazoves : bog, Allah, Manitu, Sreca, Splet_Slucajnih_Okolnosti, Visa Sisa itd... Jedino što pojedinac moze raditi u svom zivotu jeste da daje sve od sebe, ulozi maksimalan trud, kako bi vrhovnom baji pomogao da donese (pozitivnu) odluku u skladu sa tim. Ukoliko je, bez obzira na sve ulozene napore, vrhovni baja ipak izabrao drugacije, najbolje za individuu je da se poklopi usima i... ode na pivo ili nesto. Izbije taj neuspjeh iz glave i posveti se necemu drugom. Mnogo je sansi i iznenadjenja svuda naokolo... Sto bi nas luzerski narod volio reci – ko zna zasto je to dobro... Kao – bices nagradjen na neki drugi nacin, nekog drugog puta, jebiga. Okej, neka bude da je tako...
Vec je mnogo vode proteklo Miljackom otkad sam cuo za ovu mudrost i pokusao je upiti. Moram priznati da prakticna primjena iste povremeno sasvim pristojno fercera u mom zivotu, narocito kada govorimo o stvarima koje mi nisu pretjerano prirasle srcu. Međutim, kada se u vezi sa nekim neuspjehom pojave jake emocije, pa odigraju svoju zajebanu ulogu, e onda pisac ovih redova neutjesno place nad svojom nesretnom sudbinom i nikako ne moze da provali – zbog cega je taj poraz jebeno dobar i koja to prokleta nagrada moze kompenzirati takvo sranje !!! (fakat mi se ne da u zivotu stop. mene bog ne voli stop kurate sam srece stop)
Zapravo, ne znam sta mi predstavlja veci problem – potreba da pokrenem svoje lijeno, neodgovorno dupe i ulozim te tzv. „maksimalne napore“ da bih nesto znacajno stvorio od svog zivota ili mudrost da mirno, stoicki prihvatim povremene poraze i ne pravim preveliku dramu oko toga... Bez ironije i zajebancije, cini mi se da je ovo jedna od zivotnih lekcija koje nikako da potpuno savladam. Mnogo puta mi se ukazala sansa da polozim ispit, isao sam na popravne u avgustu, redovne i postidiplomske zivotne studije, ponavljao razrede i godine skole zivota i .... nikako da potpuno shvatim. Djak ponavljac, jebiga, ne toliko inteligentan koliko tvrdoglav i uporan covjek. ( skoro pa definicija Bosanca, rekao bih, uzgred)
Moglo bi se reci da me Vrhovni Ucitelj mnogo voli, sa obzirom na to koliko je vec napora ucinio da me edukuje i nauci, koliko mi je velikodusno dijelio gomile vaspitnih cuski, klempi, samara i čvoka... Opet neki mudri ljudi vole mudro reci da nije bitno koliko gresaka u zivotu covjek napravi, u odnosu na to – da li je i koliko pouka uspio izvuci iz nacinjenih gresaka. Sa obzirom koliko cesto lupam tvrdom bosanskom glavom o iste armirane betonske zidove (i nekim cudom nikako da ih srusim), lako je zakljuciti koju ocjenu zasluzujem. Ali eto, ipak se okrece, lopta je okrugla i nije gotovo dok debela ne zapjeva. Mozda se jednog dana prestanem vrtiti u krug, konacno ubijem maticu i predjem na novi nivo... Zivota.
Kad smo vec kod ispita i skola, moram se malo samom sebi pohvaliti. Juce, dana 04.03.2015. godine, konacno sam uzeo temu za magistarski rad. „Uzroci propadanja pojedinih banaka u BiH, sa posebnim osvrtom na.... banku“. Eto, lijepo, kada napisem ovaj magistarski rad ( a prije njega jos dva seminarska jer nisam nijedan) i odbranim ga, te uplatim tricavih nekoliko hiljada konvertibilnih maraka na racun Javnih Prihoda Budžeta RS (tekuci racun vrhovnog baje iz Laktasa) – postacu magistar ekonomskih nauka, smjer bankarstvo. Bravo Ja. Bravo Ja, taman ce biti i vrijeme za penziju... Pošto sam prevazisao manje poteskoce, periode stvaralacke krize i povremenog odsustva inspiracije i interesovanja za bankarstvo i finansije, okoncacu magistarske studije upisane daleke 2005. godine, dok sam jos uvijek bio mlad. I zgodan i duhovit i zanimljiv.
Otkud ja i ekonomija ? Narocito – bankarstvo ?! Pa jebiga, krajnje logicna odluka, posto sam citavog zivota nastojao biti drugaciji od svog starog (sa kojim sam u mladosti obicno bio na ratnoj nozi) – a koji je posljednjih 20 godina svog radnog vijeka proveo kao direktor jedne domace banke (trenutno uziva u penziji, permanentno izludjujuci svojim cestim prisustvom u kuci moju staru). Valjda klasicna prica o buntovniku koji kada odraste postane isti svoj otac... Bila su u pravu ona Djeca Kukuruza... Potrebno je sve starije od .... od 36. godina likvidirati i spaliti na lomaci. Zrtvovati ih... Allahu, Velikom Manituu, Vrhovnom Baji, Visoj Sisi ili Bogu, bilo kome od nadleznih... Jebes matorce! Inertni su i dosadni, konzervativni, a i ćuna im je cesto mlohava. Ne dize im se bez viagre.
U knjigama popularne psihologije cesto se mogu pronaci sljedeci korisni savjeti : ucini svakog dana 3 stvari koje ce doprinijeti ostvarenju tvojih zivotnih ciljeva i... odradi svakog dana 3 stvari koje ne volis da radis.
Ja, niti sam psiholog, niti sam popularan, ali sam zato lijen i najpametniji Bosanac na svijetu. Zato sam odlucio do daljnjeg raditi po jednu od gore navedenih stvari... Jednu dnevno ili jednu svakog drugog dana - naizmjenicno. Korisna stvar juce za uraditi : otisao na faks i uzeo temu. Neprijatna stvar za odraditi : uzeo telefon u ruku i pozvao najboljeg prijatelja na kafu, posto se vec mjesecima nismo vidjeli (uh, bas neprijatna stvar).
Korisna stvar za danas – proucavam metodologiju pisanja strucnog rada. Neprijatna stvar za danas : odgovorio na mejl klijentu kog ignorisem vec mjesec dana (valja se potruditi oko njegovog slucaja).
A zasto ovo pisem ?! Uzeo slobodan dan na poslu. Planirao sa ekipom spiciti na utakmicu : Zvezda vs Maccabi... Međutim, Velika Sisa je imala druge planove za mene. Barem danas. (Jos ne znam koje, ali ocekujem da budem nagradjen iznenadnom vecernjom posjetom, u najmanju ruku, novom podstanarkom u stanu na 3. spratu mog haustora, vrata lijevo... Ovdje je snijeg jako ozbiljan kada nas malo obidje. Nije to nekakav sminkerski, beogradski snijeg. Ako padne, sruci se barem pola metra i putne saobracajnice su u prekidu (kao danas npr.).
„Komsija, da nemate slucajno secera ? Ja pristavila kafu ?!... Uh pa ti i nisi toliko mator, komsija. Mozda bismo trebali preci na ti ?!... Jesi za kafu ? Kod mene... u novom stanu. Sama sam... i mrzim da spavam sama dok napolju pada prokleti snijeg... „
Kemin rodjendan
03.03.2015. godine, drugu Kemi rodjendan...
Sapnuo mi skajp, kad sam se jutros logovao na isti, po sluzbenoj duznosti. Moram imati jebeni skajp nalog i tako biti (besplatno) dostupan, barem tokom radnog dana po srednjeevropskom vremenu, bezbrojnim kolegama i kolegicama u vise od 50 zemalja svijeta – tj. ljudima sa kojim vjerovatno nemam ama bas nista zajednicko, osim sto svi trenutno rmbacimo za prokletog multinacionalnog giganta zvanog... cenzura... I tako, za armiju ljudi svih boja, vjera, nacionalnosti, gabarita, uzrasta i interesovanja, od kojih sa vecinom nikad necu razmijeniti ni jednu jedinu uctivu frazu – redovno me docekuju informacije o datumu njihovog rodjenja (ukoliko im rodjendani padaju na radne dane), cim se logujem na skajp... E, ja sam jedan od izuzetaka iz tog prokletog besmislenog mnostva ljudi – rodjen sam na vazda neradni dan u zemljama EU i SAD-u, Kanadi, Australiji, Juznoj Americi, Okeaniji i vecem broju ostrva u Pacifiku. To je sjajna okolnost, oslobođen sam potrebe da se jednom godisnje uctivo zahvaljujem pojedinim dragim kolegama kojima ne bi bilo mrsko da sarnu ruzicastu recenicu ili dvije... Kao sto i meni ne bude mrsko da sarnem recenicu ili dvije pozitive nekolicini simpaticnijih likova. Bojim se da drug Kemo ne spada u tu druzinu.
Međutim, bliske prijatelje nisam importovao u skajp kontakte. Suvise su zivi za tako nesto... Nisam bas toliko moderan tip... Nemam ni fejsbuk nalog, ukinuo sam ga prije mnogo godina, nakon sto mi se gospodja Kova, ranije pomenuta komsinica sa drugog sprata, pocela zavjerenicki smjeskati kad me sretne u haustoru, te „duhovito“ komentarisati slike na kojima sam tagovan u prilicno kompromitujucim pozama – stanjima tijela i duha... Trenutno cak razmisljam o mogucnosti da je to bila malo prenagljena odluka, ipak. Nije ni ta gospodja Kova bas potpuno za odbaciti, barem u periodima kad nejebica i samoca sklope svoje ledene prste oko mog vrata i, iz dana u dan, stiscu ga sve cvrsce, sinhronizovano. Uigran tandem, kao braca Brajan.... Toliko stisnu da mi se vec cini da ce prepuci poput neke stare grancice, ukoliko se Nesto ne desi u medjuvremenu. Timski rad protiv solo igraca. Nije fer.
Dakle, ni fejsbuk ni skajp ne doprinose mojoj sposobnosti ispunjavanja drustvenih obaveza prema ljudima koji mi nesto znace u zivotu. Jebiga, nisam bas dobar sa datumima. Ne pamtim rodjendane... Osim onih koje bi najradije zaboravio (svog i... jos jednog). Sestra je izuzetak jer ona mi ne dozvoljava da joj zaboravim rodjendan... Ako izuzmem par recenica uctivog sranja na skajp nalozima, u toku 2014. godine samo sam dvaput nekome urucio cestitku povodom rodjendana... Jebeni asocijalni kreten. Samozivi konj, sto bi nekad cesto govorila jedna od one dvije osobe kojih se sjetim (19.11.).
Olaksavajuca okolnost je cinjenica da mi je generacija vec duboko zabrazdila... u ofsajd. Realno govoreci, ja sam vec odavno usao u godine kojih se dame stide. Sreca je da nisam ni stidljiva, ni dama... Ipak, redovni jutarnji susreti sa tipom u ogledalu mi znaju nabaciti kiseo osmijeh na facu. Oduvijek govorim/pisem za sebe kako izgledam okej. Međutim, sad vec moram ubaciti maleni dodatak, razraditi uobicajenu frazu : izgledam okej za covjeka svojih godina.
Prvi udarac od strane nemilosrdnog zuba vremena, u vidu precizno plasiranog desnog krosea u pleksus, davno je prosao : kad te klinac u dvoristu ispred zgrade upita : „ciko, znate li koliko je sati?“
Udarac broj dva, desni krose u glavu, sa manjim naporima sam efikasno amortizovao. Cak mi je i simpatican – pramen sijedih dlaka na mojoj ludoj glavi. Pojavio se niotkuda. Odjednom, nepozvan... Vazda mozes zmiriti na dvije ili tri nekom greskom pobijeljele. Jebiga, desi se i najboljim tako nesto... Mada, u posljednje vrijeme mogu pronaci vec suvise incidenata da bih ih smatrao izolovanim slucajem. Ipak, jos uvijek nisam ni Fabricio Ravaneli ni Džordž Kluni. (hm, ova negacija cak zvuci negativno).
Međutim, udarac broj tri, snazan aperkat u bradu, me je ozbiljno uzdrmao i bacio u konopce : Cinjenica da me redovno i nadasve prirodno, u konverzaciji, persiraju npr. studentkinje koje bih uredno i bez imalo stida - kresnuo... Ne govorimo ovdje sada o nekim super studentkinjama, streberkama ili nesto, o finoj i dobro vaspitanoj „djeci“. Govorimo o namazanim, zajebanim curama... kojim sam jednostavno mator.
A udarac broj cetiri mi se desio sinoc... Gledao sam sa ledja jednu zanimljivu djevojku i mozgao o nekim divnim, inspirativnim stvarima, dok u jednom momentu nije okrenula glavu u mom pravcu...
- Jebote, znam joj starog ! Znam joj starog, isli smo skupa na neke utakmice... – sinulo mi je odjednom, a zatim se zamracilo.
Kombinacija lijevi pa desni krose... Poljubio sam patos. Nema dalje. Neko je ugasio svjetlo.
Dakle, kad saberemo dva i dva, dobijemo matorog, osijedjelog, asocijalnog cudaka, koji u zivotu nema pametnijeg posla za raditi, nego zatrpavati virtualne cucavce tekstovima bez kvaliteta i sumnjivog sadrzaja... Sto bi mi povremeno rekli, moji starci, sestra, uza i dalja rodbina, prijatelji i drugovi, radne kolege iz firme ili oni spakovani u skajp nalog – krajnje ti je vrijeme da se ozenis, sine.
I onda se vracam na razmisljanje o neophodnosti uvodjenja ozbiljnih promjena u moj zivot. Pitam se, a cini mi se da nikad nisam bio blizi tome – da li sam konacno dovoljno mator/zreo/stabilan/sposoban da napravim toliki jebeni iskorak ?! Da uzmem male oglase i pronadjem kontakt podatke agencije za bracno posredovanje. Platim im odredjeni, prikladni, vjerovatno javnim cjenovnikom definisani honorar, i pribavim sebi zenu.
Zenu, komada jedan. Zenu koja kuva, ima tijelo dovoljno zanimljivo da mi drzi moral i paznju, te da nije suvise moderna, samosvjesna i emancipovana, inteligentna i zajebana.... poput neke koju pamtim.
Navodno na sjeveru Albanije postoje takve zene. Postoje neke stare vlaske legende o njima...
Ali to je vec nova tema za blog.
Forsiranje pisanja
Forsiranje pisanja
Dan : 02.03.2015. godine, ponedjeljak;
Ovaj unos nije spontan. Ne osjecam bas zelju da opusteno sjednem za racunar, pustim da se neka srednje teska stvar razlije kroz zvucnike po sobi u kojoj boravim i neutralise uznemirujuce zvuke grada u kojem zivim, ostavljajuci me totalno izolovanog i slobodnog da se igram mislima... Ne cini se ni da će taj vjecnoprisutni haoticni roj misli u mom umu, kroz igru, lagano pocinjati poprimati obrise necega konzistentnog, makar privremeno, dok carolija traje, a besiljno kliktanje kursora po prozorima desktopa me navesti na – word. Ne cini se... To mi se vec dugo vremena ne desava. E, zato cu ovaj unos da isforsiram. Forsiram unos, forsiram slaganje misli... Forsiram pisanje. Forsiram pivo. Drugo od podneva... Forsiram. Mudraci Sivane spominju 21 dan redovnog disciplinovanog djelovanja u svrhu sticanja navike. Kad Mudraci Sivane sebe mogu silovati na djelovanje koji im ne prija - cak 3 sedmice neprestano, mogu i ja sebe natjerati na ovo danasnje kuckanje. Mozda sljedeci put bude islo lakse.
Ponedjeljak je, ali neradni... Ponedjeljak je dan koji obicno podrazumijeva pocetak nove radne sedmice, a ja u svom poslu ne uzivam. Ne radim ono sto volim, kao i obicno. Ipak, nije ni toliko lose jer ne kopam kanale u nekoj vukojebini, ne pusim kite sredovjecnoj gospodi na mracnim parkinzima, ne nosim pusku i(li) uniformu ili parole... Ne tuku me po glavi, ne tucem ni ja – ljude, zivotinje i snicle; ne upravljam pretovarenim sleperom na plus 70 na auto putu u sred nicega, niti ove radne nedjelje u trecoj smjeni zavrcem sarafe na masinskim elementima koji jednolicno nadolaze na pokretnoj fabrickoj traci... Uopste nije tako lose, ali ja ipak svoj posao ne volim. Zbog toga mi je ovakav neradni ponedjeljak divan poklon, atraktivan skoro kao Sharon Stone iz moje mladosti, gola i raspolozena za sve sto mi padne na pamet... Steta sto nemam ideju i drustvo da ga lijepo provedem. Ovako ce se neradni ponedjeljak samo lijeno utopiti u sivilo prosjeka, kao i vecina drugih potrosenih dana mog zivota... Zapravo, danas osjecam toliko odsustvo kreacije, da bi i Sharon Stone iz svojih najboljih dana vjerovatno ostala neiskoristena pored mene. A mozda i ne bi...
Zasto ponovo pokusavam pisati ? Zato sto sam oduvijek volio pisati, a tokom posljednjih nekoliko godina sam sebi gotovo sasvim uskratio tu aktivnost. Zato sto vec neko vrijeme osjecam kako sam totalno zaribao u sivom blatu rutine, svakodnevice, i dani mi uzalud prolaze – a pisanje je odlican nacin da sebe natjeram na svrsishodno razmisljanje, definisanje ciljeva koje bih zelio ostvariti u dogledno vrijeme, razradu rokova i strategija. Osjecam nezadovoljstvo svojim zivotom, (iz kojeg se, valjda, radja potreba za jebenim promjenama), ali nemam volje i vremena da sa sobom malo konkretnije porazgovaram na tu temu... Ruku na srce, nemam trenutno nijednog drugog kompetentnog sagovornika, spremnog da me saslusa. Zgodnog kompetentnog sagovornika pored sebe... Imam prijatelje, naravno. Drugove. Pricamo o sportu, najvise o kosarci. O kladionici i kladjenju. O zenama i seksu. O seksu i zenama, o sportu i kladionici. Razgovaramo i o kosarci... Pomalo i o poslu, o kolegicama na poslu, o seksu, zenama i sportu... Drugovi valjda tome sluze. Mozes se osloniti na neke od njih, ako vec znas kako se to radi. Mozda bi se neki od njih mogli osloniti i na mene.
I tako, pošto u realnom zivotu ne postoje dobrovoljci koji bi zeljeli/mogli istrpiti njegov istovar vece kolicine emocija negativnog naboja, među kojim preovladava nezadovoljstvo sobom i sopstvenim zivotom, doticni sjebani tip je bukvalno primoran zapoceti javni razgovor sa sobom – u formi prepiske... U protivnom bi vjerovatno eksplodirao od progutanog bijesa i napravio nekakvo sranje. Prije ili kasnije.
„Jao, on je bio bas tih i fino vaspitan. Ni po cemu ne bih mogla pretpostaviti da ce bas danas, poslije rucka, skociti kroz prozor 18. sprata nebodera!!!... – izjavila bi vidno potresena komsinica Kova sa drugog sprata, pred kamerama brojnih TV ekipa, neposredno po zbivanju nemilog događaja.
Blogovanje i pisanje dnevnika je, valjda, drustveno prihvatljiv nacin pricanja sa samim sobom u modernom dobu. Ako hodas ulicom i vodis vidan razgovor sa glasovima u svojoj glavi – ozbiljan si kandidad za Jagomir, Lazu Lazarevica i slicne ustanove, koje ti, pored smjestaja i stalne paznje, nude i redovne obroke sarenih pilula... Ali, ako to obavljas na nacin da upalis komp, pokrenes internet pretrazivac, pronadjes blog stranicu, pa je pocnes zatrpavati svojim literarnim „dostignucima“ u kojim obrađujes manje ili vise intimne sadržaje sopstvenog zivota, e onda si... Sta si onda ?!
Zemljotres
Zemljotres
Vrijeme razmisljanja : 28.02.2015. godine, mjesto : skoro pa Sarajevo...
Dan je mračan i mrzovoljan poput sredovječne brkate salterske radnice u ponedjeljak ujutro. Pravi je trenutak za uzeti olovku u ruke i kriviti se nad komadom praznog papira. Pravi trenutak za recidiv, povratak pisanju, nakon perioda višegodišnje apstinencije... Cak i da nije bilo jutrosnjeg jasnog znaka Vise Sile da je krajnje vrijeme da obnovim uvrnutu komunikaciju sa samim sobom... Sa svim ovim blesavim glasovima u mojoj glavi – mozda bi me energija ovog sumornog dana natjerala da ponovo pocnem raditi ono sto mnogo volim, a nisam odavno, vec citavu vjecnost.
Inace, pisac ovih redova je cudan, sujevjeran tip. Toliko je arogantan da smatra kako Svevisnji, bar - tu i tamo, ponekad, kad nema pametnijeg posla za raditi, baci pogled na putanju tipovog krivudavog kretanja stazom života u aktuelnoj inkarnaciji... I tako, tu i tamo, ponekad, kad nema pametnijeg posla za raditi, Svevisnji tipu raznim signalima sugerise kako ne bi bilo zgoreg malo korigovati pravac kretanja, usmjeriti se na pravu stranu; dodati gas ili, cesce, nagaziti na kocnicu... Sve u cilju da tip ne skrene u provaliju. Da ne ode u picku materinu i tako bespovratno unisti vozilicu koju koristi, pa još usput pobije svoje saputnike na putu, slucajne ili namjerne.
A ovaj tip je prilicno sklon krivudanju i ignorisanju putne signalizacije. Tip ne jebe zivu silu i znakove upozorenja. Sklon je brzoj, riskantnoj voznji po uskim, klizavim stazama zivota, tik uz ivice dubokih provalija... Ipak, jos uvijek je ziv. Ziv i dezorjentisan. Nemilosrdno dere istu onu krntiju koju su mu dali prije 35. godina i kusur dana, bez ikakve jasne ideje o krajnjem ishodistu i svrsi putovanja. Tip ne zna da li je dosao ili posao. Ali ipak, Svevisnjem je simpatican iz nekog cudnog, tipu nedokucivog razloga, pa mu konstantno pomaze da odrzi glavu iznad nivoa mutne vode... Ponekad je tipu neizmjerno drago zbog te pomoci.
Jutrosnji signal je bio prilicno konkretan. Bukvalno me je protresao iz gaca i ostavio zabezeknutog... Vec danima mi se glavom mota misao o pokretanju procesa introspekcije u vidu virtuelnog dnevnika... Ili jos bolje – bloga. Blog – zbog povratne reakcije drugih blogera. Dobro je ponekad vidjeti da te je neko procitao. Da mu je tvoje razmisljanje zanimljivo. Ili pak nije... Pogotovo ako je taj neko – npr. osoba zenskog pola, starosti do 35. godina... Mislim, ako ima poglede na svijet slicne tvojim, male cvrste grudi i zategnuto tijelo... Ponekad je to dobro.
Ma, ne znam odakle mi ta furka o malim cvrstim grudima, ali tu je... Nekako sam vazda bio prije za opusteni, drugarski tip zena u odnosu na glamurozne raskosne zene sa velikim sisama. Mislim – to je moj teoretski koncept. U praksi bi to obicno islo malo drugacije. Ili ne budem u poziciji da biram... i(li) nemam ni prvi, ni drugi, niti treci ili cetvrti tip zene pored sebe...
Kao što rekoh, jutrošnji signal je bio prilično konkretan. Bukvalno me je protresao iz gaca i ostavio zabezeknutog. Danima vec osjecam potrebu da ponovo pocnem pisati, pozabavim se svojom aktuelnom situacijom, ciljevima koje zelim definisati, te strategijama za dostizanje postavljenih ciljeva... Mozda da to, cak, uoblicim u formu virtuelnog dnevnika/bloga koji bi, nadam se, ponekad nekome bio i interesantan (npr. nekoj osobi zenskog pola, do 35 god. starosti, malih cvrstih grudi i zategnutog tijela). Međutim, nikako nisam uspijevao pronaci volju i energiju da se pokrenem, da ukljucim racunar, napravim nalog na blog.rs, spustim prste na tastaturu i dozvolim im da se po njoj razmasu i razlete kao jato preplasenih vrana kroz toplu ljetnu noc. To je skoro kao nekakva neuspjesna carolija u mom slucaju, rekao bih. To cudo – kad spustim prste na tastaturu... Kada je vrhovima jagodica osjete pod sobom, totalno odlijepe od uzbuđenja, otkazu poslusnost umu i inteligenciji. Prsti samostalno donose odluke o cemu ce pisati, a moj um i oci se zatim cude : odakle mi, jebote, to ?! Odakle je ovo niklo ?!
Kontam da je carolija neuspjesna jer moji prsti uglavnom kreiraju literarna sranja. E, a kad bih ih jednom uspio zauzdati i staviti u funkciju razuma?!... Vjerujem da se pisanje moze trenirati, kao i bilo koja druga vjestina. Neko je talentovan, neko ne, ali jakim i kvalitetnim treningom se moze ostvariti značajan napredak, u skladu sa krajnjim limitima bogomdanog potencijala/talenta. Ja odavno nisam trenirao, a moj potencijal je diskutabilan...
Desilo se to u 9:34 minute, krajnje neocekivano. Zatresao se kauc na kojem sam sjedio, odsutno buljeci kroz subotnji jutarnji program na TV-u. Zatresao se stolic sa soljicom kafe na njemu, daljinskim upravljacem i sportskim zurnalima od prethodnog cetvrtka i petka... Zatresao se i televizor, Zika se zatresao zajedno sa svojom Sarenicom. Zatresao se luster na plafonu i prozor kroz koji bi se mogao vidjeti raskosan komad plavog neba, da nije bio sakriven tmurnim februarskim oblacima (spremnim da na nas istresu tovan govana, u najmanju ruku, sudeci po nijansama sive teksture).
Trajalo je to nekoliko desetina sekunde, rekao bih. Zapravo, taman dovoljno vremena da pomislim : „ Izgleda da je komsinica Kova sa drugog sprata ponovo ukljucila ves masinu... Bogami, ovog puta je nadmasila sebe !... ta Kovina luda ves masina...“. A onda se svijet prestao tresti.
Fakat, komsinica Kova ima nevidjeno zivahnu ves masinu. Obavezno je mora vakcinisati protiv bjesnila i vezati za kadu, prije nego sto se usudi ukljuciti centrifugu... Očekujem da će se jednog dana otrgnuti sa lanca i sve nas (komsije sa 1. i 2. sprata našeg haustora) rastrgati zubima...
Nekoliko sati kasnije, kanalima javnog informisanja su nas obavijestili da ipak nije bila riječ o poskakivanju Kovine zivahne ves masine... Desio se zemljotres u Sarajevu ! Preciznije rečeno, u Trnovu, nesretnom prigradskom naselju, koje je za vrijeme proteklog bratoubilackog rata nekoliko puta prelazilo iz jednih u druge krvave ruke... Rat ga je toliko sjebo, da ni zemljotres 10 stepeni Rihtera ne bi mogao vise doprinijeti. Tu se skoro vise nema sta unistiti.
A ovaj jutrosnji zemljotres je, ipak, bio nesto blazi.. Negdje oko 6 stepeni onog drugog tipa, izvjesnog Merkalija. Prouzrokovana je manja materijalna steta, te nesto veca nematerijalna. Naime, ja sam se pokrenuo...
Pokretanje ovog bloga mozemo svrstati u ovu drugu kategoriju štete uzrokovane zemljotresom. Jebiga. Nematerijalno sranje..
Pozdrav blogerima.
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.
