O kaluđeru i ferariju

13.03. Lupanje o zivotu

Petak 13.03.2015. godine.  frisak petak trineasti je preda mnom, tek otvorena konzerva... 00:33.

Ne sjecam se kada sam posljednji put ovako kasno pisao. Uglavnom sam mlatio tastaturu rano ujutro, nakon što u nocnom ratu brojnih tonova u mojoj glavi pobjedu odnese Debeli Mol. Kada pretrpim neki zajeban poraz, pa zatim danima lizem rane u samoci svoje sobe, da brze zarastu... Tako nekako. Porazi su bili cesti, a znalo mi je nedostajati adekvatno rame za plakanje. Ni verbalni istovar pred prijateljima mi nije isao bas najbolje... Pricanje o licnim stvarima, javno pokazivanje emocija, gimnastika ( tipa : kolut naprijed i nazad, zvijezde i hodanje na rukama), zatim krecenje i razvijanje tijesta za pitu nisu bile moje omiljene sportske discipline. Ne, fakat nisu... Cini mi se da tipovi kojima interakcija natopljena emocijama sa drugim ljudima  nije jaca strana, niti su obdareni kulinarskim ili tapetarskim vjestinama, cesto imaju potrebu da se istovaraju pred gospodinom Wordom ili, pak, vole da lupaju po masinama za lupanje... ovaj kucanje. Umjesto da pripremis sebi pasulj sa kobasicama i u hrani utopis tugu – ti upalis komp i obracunas se sa tastaturom. Pises sjebanu nerimovanu poeziju ala Carls Bukovski, umjesto da ukrasis stan roze tapetama sa bijelim cvjeticima (ili bijelim tapetama sa roze cvjeticima) i popravis svoj dan... Ceprkao sam malo po blogovima drugih blogera ovdje i iznenadio se kolicinom tuge i nezadovoljstva kojima su im stranice isarane. Iznenadih se i malom kolicinom komentara i međusobne komunikacije... Kao da smo u nekoj propaloj birtiji, ispunjenoj niskim drvenim stolovima, razbacanim svuda po uglovima, prekrivenim neizostavnim prasnjavim kockastim stolnjacima. Nigdje sanka kao zajednickog prostora, nigdje raje koja cuga i glasno prica. Samo nadrkani alkosi cutke drze svoje pozicije, obavezno sami za svojim stolom. Pricaju iskljucivo sa glasovima u svojoj glavi ili casicom vinjaka pred sobom.

E, simpatican mi je blog jednog mladica koji snazno lupa po tastaturi. Ima tesku ruku, gadan udarac. Spominje Danila Harmsa i slicne ludake, ispoljava autodestruktivne, suicidalne tendencije... Lici mi na mene, dok sam jos bio mlad... To je jebeni paradoks. Covjek koji je cijelog zivota imao problem da prihvati samog sebe, onakvog kakav jeste, sada zapravo simpatise likove u kojima pronalazi crte svoje (bolesne) licnosti.

Posto zivimo u 21. vijeku u kojem pederi slobodno paradiraju ulicama, a spominjao sam maloprije i nekakve roze tapete i tako to, moram odmah naglasiti – nisam homoseksualac. Dabogda mi zena rodila crnca ako lazem !

Ova noc nije losa. Nisam neraspolozen, a danasnji dan nije bio znatno bolji ili gori od čete prethodnih, vec utrosenih... Sve je to nekakva beskrajna kolona sitnih bezlicnih Japanaca, barem u ocima bljedolikog Evropljanina. Kao jaje jajetu lice jedni drugim... Dani. Disciplinovano marsiraju kroz tamu mog zivota, u kolonama pet po dva, besumno, ne ostavljajuci nikakav jasan trag za sobom. Jedino se gadno zaprepastim kad bacim pogled na kalendar. Ili na ogledalo...

Nije bas neka fora tako jalovo potrositi zivot, preseliti se na Bare ili neku slicnu lokaciju i ne ostaviti nista specijalno za sobom, osim nekoliko papira za ostavinsku raspravu. Jebes to. Jebes i nasljedno pravo i kapitalizam, onako uzgred receno.

Nakon obilja gluposti i problema sa kojima sam se rvao u zivotu, moj camac je uplovio u nekakav spor i dosadan ritam. Nije bas da uzivam, ali nije ni toliko lose. Dobro pamtim koliko lose zapravo moze biti, kako se lako mogu prevrnuti i utopiti... Provalio sam da mi noc super odgovara za razmisljanje, analizu, pravljenje onoga sto NA ili AA sektasi nazivaju - moralni inventar. Jos uvijek nisam nacisto zasto imam potebu da od obicne autoanalize pravim nekakve beskrajno dugacke, dosadne tekstove i da li je to dobro i na koji nacin. Ali eto... U prilici sam se time baviti prakticno svake noci, osim onih kada jebem, tj, imam sex sa nekom damom... Sjajno zaista, ukazuje mi se divna prilika za spisateljsku karijeru. Nejebica bi mogla dovesti do toga da postanem plodniji i od Carlsa Dikensa, barem u literarnom smislu. Imam dovoljno vremena da napisem tomove i tomove knjiga. Za materijal cu se vec snaci nekako.

Ok, serem, znam. Taj tip je napravio barem 15-toro djece a ja nisam jos nijedno. Tip je napisao omanju biblioteku, a ja nista ozbiljno. Hm... Steta sto su u Dikensovo vrijeme izdavaci placali autorima knjige po broju stranica. Da je bilo drugacije, mozda bi Dikens bio dobar za procitati. U usamljenoj mracnoj noci npr... A ni djeca mu nisu ostavila dublji trag u pijesku istorije. Zatrpao ih je. Sad su samo nebitni brojevi.

Sta je moralni inventar ? To je primijenjena ekonomija zivota. Sa godinama postadoh toliki ekonomista da svaku drustvenu aktivnost svodim na tu disciplinu. Moralni inventar u zivotu je ono sto u ekonomiji nazivamo analizom i monitoringom. Analiza sluzi da bi provalio u kakvom ti je stanju projekat ili preduzeće, tj. zivot... Monitoring da skontas kreces li se u smjeru ciljeva koje si definisao kao znacajne za uspjesno poslovanje-zivot... Mislim, izrazito je glupo da tip koji pedantno vodi racuna o cjelokupnom poslovanju preduzeća u kojem radi, za sitne pare, totalno zanemaruje sopstveni zivot i pusta da mu camac jebeno plovi bez kormilara... u nepoznato. Naivno je to, prilicno. A sta bi mi to trebalo biti vaznije od aktuelnog zivota ?!

Zato, brate, lijepo sjednes i dogovoris se sa sobom, da te ne bi nosila mutna voda. Prvo prikupis informacije o sebi, cisto da procijenis gdje si, jesi li posao ili tek dosao... Mozda se vrtis u mjestu ? Mozda se sve dublje ukopavas u zemlju ?! Tones li u zivo blato ? Ili, ipak, samo bezbrizno dubis na svojoj praznoj glavi... Hodas li to unazad ili si sebi svezao noge i sada pokusavas da trcis... u vreci? Juris za pogresnim tramvajima i zenama ? Trebas li se radovati „toboznjim“ uspjesima ? Sikiras li se bez potrebe ili je krajnje vrijeme da sebi prosviras glavu ?!... Meni se nikada nije bilo lako dogovoriti sa sobom. Tezak je to zadatak, djavolja rabota. U meni je oduvijek buktio rat, izmedju logicnog i racionalnog ekonomiste, tipa slicnog svom ocu. Uspjesnog japija (nekad , sad sam vec skoro sredovjecan. Ma, konj sam matori)...

..I budale. Ludaka koji jako udara po tastaturi u hladnim sobama okovanim samocom. Masta o spisateljskoj karijeri dok ga zohari bude iz sna... Za koju bi, naravno, prethodno morao sakupiti golemo zivotno iskustvo.... Popiti mnogo alkohola, drogirati se, jebati – manje zene, a mnogo vise samog sebe... Uvaliti se u probleme sa zakonom. Sa samim sobom. Porodicom i prijateljima. Bankama i kreditima. Bogom – Visom silom ?!

Za ljubitelje horoskopa – znak jarac, podznak ribe. Za rubitelje instant psihologije iz casopisa za zene – roba sa greskom. Neuravnotezen tip za izbjeganje... Za romantike – dr Dzekil i Mister Hajd.

E, nakon sto izvrsis proces analize postojeceg stanja/sranja, dolazi vrijeme za planove. Zivotne planove. Podijelis ih na nekoliko razlicitih oblasti tipa – emocije, duhovnost (ukoliko tome treba pridavati znacaj, a ja danas vjerujem da je beskrajno vazno), finansije, zdravlje... Zatim skujes planove pod okriljem noci.... da ostvaris iste. Angazujes resurse. Napises knjigu o tome i gurnes je sebi pred nos ( da ne zaboravis)... ili barem nacrtas poster i zalijepis ga na zid iznad kreveta...

Pa jos nadjes i zenu – kontrolora i angazujes je za obavljanje tog posla (odvedes je pred maticara i sklopite bracni ugovor). Monitoring zenama ide od ruke, prirodno... Okej. Obecao sam sebi – cim spomenem rijec zene vise od dva puta u tri pasusa – prekidam pisanje.

Prekid.