Subota, Februar 28, 2015
Zemljotres
Zemljotres
Vrijeme razmisljanja : 28.02.2015. godine, mjesto : skoro pa Sarajevo...
Dan je mračan i mrzovoljan poput sredovječne brkate salterske radnice u ponedjeljak ujutro. Pravi je trenutak za uzeti olovku u ruke i kriviti se nad komadom praznog papira. Pravi trenutak za recidiv, povratak pisanju, nakon perioda višegodišnje apstinencije... Cak i da nije bilo jutrosnjeg jasnog znaka Vise Sile da je krajnje vrijeme da obnovim uvrnutu komunikaciju sa samim sobom... Sa svim ovim blesavim glasovima u mojoj glavi – mozda bi me energija ovog sumornog dana natjerala da ponovo pocnem raditi ono sto mnogo volim, a nisam odavno, vec citavu vjecnost.
Inace, pisac ovih redova je cudan, sujevjeran tip. Toliko je arogantan da smatra kako Svevisnji, bar - tu i tamo, ponekad, kad nema pametnijeg posla za raditi, baci pogled na putanju tipovog krivudavog kretanja stazom života u aktuelnoj inkarnaciji... I tako, tu i tamo, ponekad, kad nema pametnijeg posla za raditi, Svevisnji tipu raznim signalima sugerise kako ne bi bilo zgoreg malo korigovati pravac kretanja, usmjeriti se na pravu stranu; dodati gas ili, cesce, nagaziti na kocnicu... Sve u cilju da tip ne skrene u provaliju. Da ne ode u picku materinu i tako bespovratno unisti vozilicu koju koristi, pa još usput pobije svoje saputnike na putu, slucajne ili namjerne.
A ovaj tip je prilicno sklon krivudanju i ignorisanju putne signalizacije. Tip ne jebe zivu silu i znakove upozorenja. Sklon je brzoj, riskantnoj voznji po uskim, klizavim stazama zivota, tik uz ivice dubokih provalija... Ipak, jos uvijek je ziv. Ziv i dezorjentisan. Nemilosrdno dere istu onu krntiju koju su mu dali prije 35. godina i kusur dana, bez ikakve jasne ideje o krajnjem ishodistu i svrsi putovanja. Tip ne zna da li je dosao ili posao. Ali ipak, Svevisnjem je simpatican iz nekog cudnog, tipu nedokucivog razloga, pa mu konstantno pomaze da odrzi glavu iznad nivoa mutne vode... Ponekad je tipu neizmjerno drago zbog te pomoci.
Jutrosnji signal je bio prilicno konkretan. Bukvalno me je protresao iz gaca i ostavio zabezeknutog... Vec danima mi se glavom mota misao o pokretanju procesa introspekcije u vidu virtuelnog dnevnika... Ili jos bolje – bloga. Blog – zbog povratne reakcije drugih blogera. Dobro je ponekad vidjeti da te je neko procitao. Da mu je tvoje razmisljanje zanimljivo. Ili pak nije... Pogotovo ako je taj neko – npr. osoba zenskog pola, starosti do 35. godina... Mislim, ako ima poglede na svijet slicne tvojim, male cvrste grudi i zategnuto tijelo... Ponekad je to dobro.
Ma, ne znam odakle mi ta furka o malim cvrstim grudima, ali tu je... Nekako sam vazda bio prije za opusteni, drugarski tip zena u odnosu na glamurozne raskosne zene sa velikim sisama. Mislim – to je moj teoretski koncept. U praksi bi to obicno islo malo drugacije. Ili ne budem u poziciji da biram... i(li) nemam ni prvi, ni drugi, niti treci ili cetvrti tip zene pored sebe...
Kao što rekoh, jutrošnji signal je bio prilično konkretan. Bukvalno me je protresao iz gaca i ostavio zabezeknutog. Danima vec osjecam potrebu da ponovo pocnem pisati, pozabavim se svojom aktuelnom situacijom, ciljevima koje zelim definisati, te strategijama za dostizanje postavljenih ciljeva... Mozda da to, cak, uoblicim u formu virtuelnog dnevnika/bloga koji bi, nadam se, ponekad nekome bio i interesantan (npr. nekoj osobi zenskog pola, do 35 god. starosti, malih cvrstih grudi i zategnutog tijela). Međutim, nikako nisam uspijevao pronaci volju i energiju da se pokrenem, da ukljucim racunar, napravim nalog na blog.rs, spustim prste na tastaturu i dozvolim im da se po njoj razmasu i razlete kao jato preplasenih vrana kroz toplu ljetnu noc. To je skoro kao nekakva neuspjesna carolija u mom slucaju, rekao bih. To cudo – kad spustim prste na tastaturu... Kada je vrhovima jagodica osjete pod sobom, totalno odlijepe od uzbuđenja, otkazu poslusnost umu i inteligenciji. Prsti samostalno donose odluke o cemu ce pisati, a moj um i oci se zatim cude : odakle mi, jebote, to ?! Odakle je ovo niklo ?!
Kontam da je carolija neuspjesna jer moji prsti uglavnom kreiraju literarna sranja. E, a kad bih ih jednom uspio zauzdati i staviti u funkciju razuma?!... Vjerujem da se pisanje moze trenirati, kao i bilo koja druga vjestina. Neko je talentovan, neko ne, ali jakim i kvalitetnim treningom se moze ostvariti značajan napredak, u skladu sa krajnjim limitima bogomdanog potencijala/talenta. Ja odavno nisam trenirao, a moj potencijal je diskutabilan...
Desilo se to u 9:34 minute, krajnje neocekivano. Zatresao se kauc na kojem sam sjedio, odsutno buljeci kroz subotnji jutarnji program na TV-u. Zatresao se stolic sa soljicom kafe na njemu, daljinskim upravljacem i sportskim zurnalima od prethodnog cetvrtka i petka... Zatresao se i televizor, Zika se zatresao zajedno sa svojom Sarenicom. Zatresao se luster na plafonu i prozor kroz koji bi se mogao vidjeti raskosan komad plavog neba, da nije bio sakriven tmurnim februarskim oblacima (spremnim da na nas istresu tovan govana, u najmanju ruku, sudeci po nijansama sive teksture).
Trajalo je to nekoliko desetina sekunde, rekao bih. Zapravo, taman dovoljno vremena da pomislim : „ Izgleda da je komsinica Kova sa drugog sprata ponovo ukljucila ves masinu... Bogami, ovog puta je nadmasila sebe !... ta Kovina luda ves masina...“. A onda se svijet prestao tresti.
Fakat, komsinica Kova ima nevidjeno zivahnu ves masinu. Obavezno je mora vakcinisati protiv bjesnila i vezati za kadu, prije nego sto se usudi ukljuciti centrifugu... Očekujem da će se jednog dana otrgnuti sa lanca i sve nas (komsije sa 1. i 2. sprata našeg haustora) rastrgati zubima...
Nekoliko sati kasnije, kanalima javnog informisanja su nas obavijestili da ipak nije bila riječ o poskakivanju Kovine zivahne ves masine... Desio se zemljotres u Sarajevu ! Preciznije rečeno, u Trnovu, nesretnom prigradskom naselju, koje je za vrijeme proteklog bratoubilackog rata nekoliko puta prelazilo iz jednih u druge krvave ruke... Rat ga je toliko sjebo, da ni zemljotres 10 stepeni Rihtera ne bi mogao vise doprinijeti. Tu se skoro vise nema sta unistiti.
A ovaj jutrosnji zemljotres je, ipak, bio nesto blazi.. Negdje oko 6 stepeni onog drugog tipa, izvjesnog Merkalija. Prouzrokovana je manja materijalna steta, te nesto veca nematerijalna. Naime, ja sam se pokrenuo...
Pokretanje ovog bloga mozemo svrstati u ovu drugu kategoriju štete uzrokovane zemljotresom. Jebiga. Nematerijalno sranje..
Pozdrav blogerima.
Ovo sam s uživanjem pročitao. Praktično je kratki pregled historije Interneta, od prvih veza pa skoro do danas. Nedostaju zadnja dostignuća koja se uvode, kao na primer kablovska mreža preko telefona. Sa žaljenjem sam ustanovio da je dosta provajdera s liste prestalo s radom. I ovde vredi pravilo: velik jedu male.
