Vozovi
Petak, 3. april godine 2015. Vozovi
Dan kada se osjecam pravo lose. Odavno se nisam osjecao ovoliko sjebano... Mozda nekih pet godina, recimo. Pamtim taj novembar 2010. godine. Nikad ga ne bih mogao zaboraviti. Posljednju sedmicu tog mjeseca... Od utorka do cetvrtka sam lezao u klinickom centru, na intenzivnoj njezi. Prethodno sam cak i reanimiran. Uspjesno, rekao bih danas, ipak. (pretpostavljam da ovaj tekst nije postuhumno objavljen)
Bolnicki taksi – invalidska kolica, sa debelom namrgodjenom sredovjecnom sestrom u ulozi sofera, dovezao me je do izlaznih vrata zgrade u poodmaklom stadiju raspadanja, koju mi – „gradjani“, ovdje, nadomak grada, nazivamo klinickim centrom. Prethodno sam morao potpisati dokument u kojem povrđujem da je suluda ideja izlaska iz bolnice – iskljucivo moja, te da dezurno odgovorno osoblje klinike nema nista sa tim... Da, bas sam ispoljio tvrdoglavu odlucnost u izjavi, napisanoj na komadu papira... Kakav raskorak između stava u mojoj bolesnog glavi u odnosu na npr. noge, koje su mi klecale dok sam ustajao iz kolica i izlazio u nenormalno toplo novembarsko jutro.
A pojma zapravo nisam imao gdje idem, samo nisam mogao podnijeti lezanje u bolnici i povremene poglede osoblja kojim su me sjekli poput maceva... Bilo mi je potpuno svejedno na koju cu stranu, desno ili lijevo. Gore ili dole... Osjecao sam da nigdje nista nisam imao. Sve je jebeno propalo... sve sam unistio.
Nekoliko stotina koraka kasnije, koji su mi se cinili duzim od vjecnosti, napipao sam karticu mobilnog telefona u dzepu farmerica. Pojma nemam kako sam uspio navarati neku klinku da mi ustupi svoj mobilni aparat na pola minuta... Fino neko dijete. Prigradsko, neiskvareno. Jedva mogu zamisliti kako sam izgledao u njenim ocima, dok sam mucao nesuvisle lazi o saobracajnoj nesreci koju sam navodno dozivio... Mislim, fakat sam bio pregazen, ali nije se radilo o nekakvom autu. Zgazila me ovisnost... Ruke su mi se tresle dok sam trpao karticu u mobilni. Sinula mi je ideja da nazovem J. (nisam mu znao broj napamet, naravno), jednog od rijetkih drugova koji su mi preostali tada. Znao sam da me nece iznevjeriti... doci ce po mene autom i nagovoriti svoju suprugu da me prime na nekoliko dana u kucu, dok se malo ne organizujem i tako to. Po obavljenom razgovoru primijetih da mi je stigla poruka. SMS me je cekao... Od L.
„Cula sam da si lose pravo. Nemoj dozvoliti da ti se nesto dogodi jer to ne bi mogla prezivjeti. Let the sanshine be with you.“
Hej, L. mi je poslala blesavu poruku sa gramatickom greskom ! Grijala me je kasnije, dugo, dok sam u izolaciji sakupljao krhotine svog zivota i pokusavao ih lijepiti... Samo tom prilikom sam vidio doticni sms, na par trenutaka, posto je nekako ostao u telefonu klinke, nakon sto sam izvadio karticu i vratio joj uređaj, uz najbolji pokusaj osmijeha koji sam mogao izvesti... Urezala mi se u um, nepovratno. L. je vec bila ljubav mog zivota, mada toga tad mozda nisam bio svjestan. Vratila se kuci par sedmica ranije i mislila je na mene... A jos nekoliko sedmica ranije – visila je na ulici. (cenzura)
J. se dovezao nakon sat vremena, otprilike. Cekao sam ga sjedeci na klupi u parku. Krenuo je u Podhrastove kod izvjesnog doktora, pa me usput pokupio... Sjecam se mirisa svjezih lepinja koji se autom sirio sa zadnjeg sjedista i nevjerovatne gladi koju sam najednom osjetio dok sam cekao da J. zavrsi svoje poslove. Pojma nisam imao kada sam posljednji put nesto pojeo.
„ A idiote !!! Jedes lepinje koje sam M. kupio !!!! Bice gladan kad se vrati iz skole ! – J. se proderao na mene, po povratku od doktora, drzeci se za glavu. (M. je njegov sedmogodisnji djecak)
- Ajde ba J., sta pravis frku od par lepinja ! – veselo sam mu odbrusio, prozdiruci posljednje zalogaje – kupi ih ponovo...
Bas lucidno rjesenje, nema sta. Da, J. bi ih zaista ponovo i kupio, da je imao bar pola marke kod sebe... Međutim, bio je kokuz, totalni. Zapravo, nas dvojica zajedno u tom trenutku nismo imali jebenih pola marke za dvije lepinje ! Narkomani.
Odavno ga nisam vidio, vise nije dio mog zivota( kao i L)... Ne zivi vise ni u istoj kuci. Cuo sam neke neprovjerene glasine da je pokojni. Nadam se da su to lazi, ali imam neki los predosjecaj u vezi sa njim, totalno. Prosto mi je nevjerovatno da mi se nikad ne javlja, da se nismo sreli negdje u gradu.
Da, taj novembar 2010., decembar i narednih nekoliko mjeseci su bili jako teski za mene. Odjednom sam se probudio iz gadnog kosmara i shvatio koliko je, u medjuvremenu, proslo vozova. Moji prijatelji, generacija, picili su naprijed, bez krivudanja. Zdrava konkurencija petorice mladica koji su obecavali... Svi smo imali dobro prolazno vrijeme, znatno iznad sivila prosjeka. Bez obzira na sve uzase koje ovisnost donosi, uspjevalo mi je, uglavnom, da budem lider... Ili barem drzim korak sa liderima. Jos sam imao i vjetar u ledja – kao guzonjin sin... I to covjeka koji nije direktor na osnovu partijske pripadnosti (kako je to sad moderno), nego na osnovu strucnih i ljudskih kvaliteta kojim raspolaze.
I onda najednom shvatis da si izgubio posao i ugled, da od imovine i obaveza imas samo – obaveze ( i to one najgore – finansijske)... Da ti niko ziv ne vjeruje i da vise ne posjedujes dovoljno samopouzdanja ni da npr. samostalno odes do trafike i kupis sebi novine. Recimo – sportski zurnal... To su bas dobre novine.
Ipak, imao sam sve vrijeme ovog svijeta tada. Radilo je za mene, ono, i cijeli Univerzum. Dobar je osjecaj. E da, imao sam tada i ljubav, u ogromnim kolicinama... Imao sam jebenu ljubav, cinik koji nikad nije vjerovao u pateticna sranja.
Cemu je vrijeme, tome je i vakat. Sto bi nas narod mudro rekao.
E danas, pet godina kasnije, ponovo mi se vratio onaj zajebani osjecaj o propustenim vozovima. Bar nocas, 03.04.2015 godine... Osjecaj da prokleti vozovi opet nisu cekali na mene. Evo me tu, potpuno sam sam u stanu, gledam debilne filmove i citam knjige (iskljucivo S i Epsku fantastiku, nista drugo ne podnosim, narocito ljubavne price). Sam i besmislen, otudjen od svega, vjerovatno najvise od sebe samog...
Radim kao konj, trosim kao konj. Posao ne volim, stvari prezirem. Pijem da podnesem besmisao svakodnevice... Gledam utakmice da zavaram um... Ne osjecam nista prema zenama koje mi se dese, sa vremena na vrijeme, tu i tamo, za trenutni bijeg od samoce i sjecanja. Dani prolaze pored mene, a nemam za sta da se uhvatim i da gradim.
Isti oni prijatelji iz generacije, zdrava konkurencija i tako to – iskoristili su ovaj dan da se igraju sa klincima u parku... ili su pokupili svoje porodice i otisli na vikend, na neko lijepo i suncano mjesto.
Treba mi iskorak, valjda. Stagniram. Ponovo... Zivot je okej. Zivot je fer, obicno mi daje ono sto zelim. Promjena mora doci iznutra. Znam pricu, valjda. Ali..
Kako ?! Sta zelim ?! Znam li sta zelim ?!
